sve vlaško imalo je mene

 
Ja nemam ništa vlaško. Kada sam prvi put vidio kokoš, mislio sam da je mezozojski reptil. A za blavora koji je sipio kroz rosnu travu u nekom selu gdje me je majka vodila kao osnovnoškolca, mislio sam da je čudovište iz onih priglupih japanskih crtanih filmova koje sam s bratom gledao subotom ujutro. Obiteljske izlete u krške pustopoljine volio sam naročito jer sam se ćutio življi, čiliji, iskonskiji. Čak i onaj opojni miris dalmatinske sušare u meni je budio neka osobita čuvstva koja bi mi nadimala pluća, ispunjavala moj mlađahni um nekom trezvenom osokoljenošću te ostajao u meni snažan i uznosit barem do idućeg gradskog jutra. Najviše sam volio rijeke, bistre vapnenačke kose koje su, iako malene i gotovo zaboravljene, tako mitološki kolosalne s bezbroj dječačkih uobrazilja. Gotovo je postojalo nešto puteno, nago i sržno između rijeke i mene. A kada bi hladni sjeverac prostrujao kroz osojne strane kamenjara mozaički prošaranog arabeskama gariga, hvatao bi me strah od samog zvuka, tankog no odveć postojanog, poput sipkog fijuka kroz sluteće poskokove roščiće, kadulju i divlju koprivu.

Jednom me je barba Neđo iz Dalme, prijatelj i poslovni kolega moje mati, odveo na noćni lov na jegulje i žabe po rukavcima neke praiskonske rijeke. Tiho smo klizili niz zelenu vodu u mrklom mraku, a ja sam pridržavao hrđavi feral na pramcu. U najmanju ruku, bio sam Haron na Aherontu. Dok bih igrao neku „igru“ u betonskom labirintu moga gradskog doma, nisam bio ništa.

Uvijek sam gledao oca koji je s neskrivenom slašću uživao u, čak i najkiselijim, inačicama vlaških crnjaka od mješavina nekih, nazovi, domaćih sorti. Tada nisam znao da je tom uživanju poticaj davao obližnji jasen, dub ili, možda još više, miris njihove kore. Ne bih se začudio niti da je to bila i struktura te kore o koju je otac trenutak prije ugasio cigaretu. A kada bi došla hrana, sve sile svemira stopili bi se u ekliptiku jeftinog no najboljeg ovala od rostfraja kojeg je divna i brzopotezna domaćica ispunila blagom. Vjerujte mi, čak je i obični sok od jabuke imao dušu. Nemam ništa vlaško. A sve vlaško imalo je mene.

Ni danas nije drukčije. Nebo jednako prekriva i buržuje i seljake, a sunce isto zlati i pjace i štale. Netko pruža ruke k pticama, netko pak ni ne vidi ptice. Sve se čini skladno i miroljubivo, život teče glatko kao samotna kap po listu jedinog agruma na obzoru; ljudi katkad stenju, no nikad dovoljno da prebole osrednjost. I danas grad ubija misao, truje ideju svojim bezizražajnim pipcima uz dašak pulsirajuće melankolije, no prelijene da se trgne iz samoobmane i ispolji u tugu, sreću, zanos ili suzu koja je veća od života. A tako blizu je istina. Tek koračić od hromosti.

Da nisam vidio ljepotu u oku čovjeka koji razgovara s vjetrom u vrtači iza brda, povjerovao bih onim uvijek tako izlizanim devizama koje prečesto, no besprizorno baljezgaju kako je radost bliska onom koji ima volje da ju otkrije. Al' vidio sam. Vidio sam i parade nacerenih sjena koje slijede volju hineći radost – uznici kamatarske samovolje. Zato nisam povezao radost s voljom, već sam tražio ljudskost. Eno je – u oku čovjeka koji diše s vjetrom. Krhka je i brižljiva poput mile djevojke koja živi visoko u šumi bukve; ne vidiš je, a osjećaš da je tu.

Jedne nedjelje odveli su me na misu Gospodnju u crkvu čijeg se titulara ne sjećam, za razliku od doživljaja, pečata i znamena koji će mi, kako sam to kasnije spoznao, postati svjetionik ispravnog poimanja vjere i putokaz između ponizne, duboke duhovnosti i manifesta pozerstva i viđenosti. Svakako je pogrešno uopćavati stvari, pojave i ljude, no ako sam se toliko puta uvjerio u evidentne razlike, mora da u obrascima ima nečega. Bila je to topla i osunčana nedjelja. Malena, zdrava i bogobojazna djeca nježno su se držala ručicama u narteksu. Blagi, neumorni lahor zadizao je čipkane porube bijelih haljina seoskih cura, vitkih i putenih poput Botticellijevih gracija. Muškarci svih godišta u manjim su skupinama držali razmak od ostalih grupica, došaptavajući si tko zna kakve bitne i nebitne ruralne fantazmagorije te, naoko nevino, dobacivali opskurne poglede preko sugovornikovog ramena ne bi li se u njegovim očima pokazali sposobnijima ili, nerijetko, jačima. Igra ovnova je oduvijek lektira surog kamena, makar se odigravala i pred nedjeljnu misu. Momci u gradu se igraju mobitelom. Treba li istaknuti koliko znaju sve, a ne znaju ništa?!

Svećenik je stigao iz susjednog zaseoka i počelo je bogoslužje. Zašuškala su zrnca ružarija po uleknutim drvenim klecalima, provincijske orgulje na koru zakašljale su prvo hrapavo, a onda sve čišće i zvonkije. Mrkli muževi su upregnuli svoje baritone i basove u koral koji me odvajao od tla da bi me, gotovo istovremeno, trpki miris tamjana zapovjednički opet prignuo k tlu, a da nisam ni bio svjestan što se događa. I vidio sam Silu kako isijava nad oltarom od oblaka dok su je sve melodičniji napjevi i suze starih žena, a čak i pokojeg djeteta, uzvijorili do plavičastih freski bačvastog svoda u simfoniju koja je bila mističnija od ičeg što sam kasnije doživio. Sve je trajalo kratko i intenzivno. U gradskim betonskim kavezima bez trunke duhovnosti, koje zovu župnim crkvama, sve traje predugo, pjevaju, plešu i drže se za ruke, gdjegod se i grle. Imaju čitave pop-bendove i mirišu parfemi, a ne tamjan. Majke žure na kave, a muškarci u kladionice. Onu nedjelju mi nikud nismo žurili, a u trenu smo bili za trpezom na obiteljskom objedu. Skromnom, no najljepšem. Ništa ne može zamijeniti istinu, a laž laže samu sebe.

Prošlo je mnogo godina od kada sam ugledao njene ruke. Nosile su pletenu košaru sa svježim sirom i divljim medom. Kestenjastim očima dinarske vile gledala je mimo mene ne bi li me izazvala da ja gledam nju. Sjedili smo za starim drvenim stolom u predvečerje svijeta, dok su seljani gurali neke kugle po sitnom šljunku. Pitala me za ime i pogladila me po obrazima. Bio je to dodir od kojeg sam protrnuo više od svih grešnih dodira zajedno, a koje su mi pružile gradske noći zaborava. I sve je na tome ostalo. A ostao je i njen dlan na mom licu još i danas. Ni jedan drugi nije ga izbrisao. Zar se može prebrisati koža čije su pore kao bajke s tisuću lica i pravaca? Može li se mirisno bilje u njenoj kosi iole malo usporediti s banalnostima nekih preparata? Zaista, još je vidim kako odlazi uz vijugavi put sve dok ne nestane u jednoj u rijetkih šuma krške vrleti. I postade noć koja me i danas guta i miluje.

U međuvremenu, često sam razmišljao o tome kako su mnogi umovi čovječanstva, ako ne rođeni, onda barem u prvom koljenu, podrijetlom iz ruralnih krajeva. Od Tesle do Tolstoja, kao i bezbroj drugih umjetnika, književnika, znanstvenika i, ako baš želite, sportaša, svoju su primarnu inspiraciju, nagon i muzu pronašli u obližnjem gaju, ponikvi, drvetu, jezercu ili planinskoj goleti pod munjevitim nebom koje uvijek tako suštinski oplahuje pronicljive oči te tihe i pune duše ovih ljudi. Možda je do zraka, tišine ili jednostavno prirode. A možda je i do Boga čiji se dah lakše upija ovamo, gdje nema bestijalnosti gradskog očaja.

Da, zavirio sam pod plašt mirisnih krijesova koje su žilava djeca preskakali u vrijeme ljetnog suncostaja. Treperio sam na cvilećoj žici nagriženih gusli nekog brke vučjih obrva. Nosio sam u dlanovima sunce okupano u drhtavoj vodi sa skrivenog vrela nad kojim su vile, iz priča ovdašnjih crnih baba, mamile seoske pijanice. Ljutila me jedino činjenica što su suvremene ceste odveć pitko zbližile krš i more, pa su iz obalnih gradova uskoro stali navraćati momci i cure u markiranim trenirkama i prevelikim bijelim tenisicama. Još jučer su otišli na studije i u tren se prilagodili gradskoj osrednjosti, obrascima jednoličnosti. 

Zaposlio sam se u školi gdje su svi učenici takvi. Gdjegod ih pitam odakle su, i premda znam da mora biti, barem mali dio njih, potomak vriska, poskoka ili česmine, ipak se gotovo svi posrame, zaniječu ili jednostavno prešute. Nije li tužno to siromaštvo srca i ishlapjelost uma? Zar ništa ne znaju? Može li sve prividno zlato njihove svakodnevice u betonskom ništavilu uopće stati u isti red barem s jednom pučkom pričom koja čuva mudrost života, dok ju s tihim smiješkom kazuje stari nepismeni vinar? Ovi prvi znaju čitati, a ne umiju razlikovati muško od ženskog. Ovi drugi ne znaju čitati, a stjeraju te na mjesto jednom sabljom razuma da, i ako si bio drhtavo muško ili mušičavo žensko, od tebe migom naprave viteza i čestitu princezu. Lijepa li si kamena sura hridino beskraja koja nam stršiš za leđima ovim primorskim omlohavljenim i činiš da možemo misterij bivanja pojmiti ispravno i nepokolebljivo!

Nemoj ustuknuti, urbani čitaoče iz gradske kavane. Dođi i vidi. Poljubi ono milo čedo koje ti ruke pruža. Ne znaš li da ćeš tek tada otkriti dubine i upoznati sebe? Zaljubit ćeš se u silnu, groznu tamu gorke noći u kojoj se krije istina o milini i žrvnju tvojih dana, shvatit ćeš da je svjetlo, tek u njoj, opojnije i privlačnije od svog sjaja tvoga bezimenoga. Možda ćeš i misli svoje osloboditi okova bojažljivosti, a slobodu kojom se dičiš prihvatiti kao ropstvo koje te gazi i umiruje svu tvoju ljubav. Na koncu, sve su ceste na domak tebi, a sve što je blisko najteže je otkriti. Eto, ja još otkrivam ne bih li se pronašao, pa ti pjevam kroz klance smaragdne i puteve zarasle:
 
Gledaj, strijele režu nebo,
drhte na vjetrometini.
Muči! Trpi! Planduj! Zini!
Raspi se, moja potrebo!
 
Zemlja stenje k’o kamenje,
puca na rubu doline.
Evo dišuće planine!
Evo vrelo duše vrenje!
 
U vrtači poskok snije,
u snijegu stope lisičje,
dim se stere iz pušnice.
 
Glas Josipa i Marije,
u noći k’o perje ptičje,
prosu se na jastučnice.
 
Ne, nemam ništa vlaško. A sve vlaško ima mene.

Foto: https://www.inyourpocket.com/sibenik/Dalmatian-Zagora_73580f#google_vignette