IZGUBLJENI AMANET

Gledao sam, a nisi znala,
dok su vile obris ti tkale,
u crnilo su morskih vala
srebrne kapi šaputale.
 
Iz tih tajnih došla si nota,
guste šume skrile ti oči;
tvoj okov od bezbroj divota,
hoću li, lud, otopit moći?
 
Ti sva, nedosanjana meni,
k'o zvuci koji stalno šapću,
meke sjenke, dodiri sneni,
niz vrat mi bride, tiho dahću.
 
Bio sam tȁt, tebe ubrao
– umiruć', lažan od obijesti,
i tad pred tvoj portret sam stao:
Govori, mogu li te sresti?
 
Neću znati dana ni sata,
kad prosula si moje škrinje,
ipak znam da od svega zlata,
sanjam tvoje tijelo djetinje.
 
I tko mi te može ukrasti?
Što će mi svi svijeti gubavi?
Kada svaki mi korak časti
tvoj gležanj od svile, ljubavi.
 
Svih ovih noći odveć bolim.
Zar te zaista tako volim?

Foto: https://www.webfx.com/blog/web-design/create-a-dark-melancholic-photo-manipulation-scene/