jedne večeri u liguriji

Sjedio sam na terasi ponad Viareggia plavog,
noćni lahor okrajke je stolnjaka podizao,
porubilo je ljeto obruč mjeseca krvavog,
ah, kako me je samo opoj dostizao.
 
Plesali su lošu tarantellu seljani pijani,
al' meni bješe bolja od najboljih južnih.
Ne dopusti tmino da te sunce razdani,
više je svjetla ovdje, no što je u snopova tužnih,
koji ljude samo gone i tjeraju
da šute i da ne pjevaju;
srca tu ne sijevaju.
Dok asfalt pupanje zjeni briše,
ljudi klecaju u beskraju sve tiše.
Sunce je, a puno je kiše.
 
Na mojoj terasi su lijepi bijeli stolnjaci,
posve obični plastični stolovi
na kojima se kale junaci.
Nit' ima boli, nit' je stvar u lovi.
 
Blinkaju svjetla remorkera na pučini,
a kamenolomi Carrare k'o skulptorske duše sjaje.
I sve ti se, ne htio, nekako čini,
da uljudba strast prepoznaje.
 
Mogu li ti sada reći što mi niz vrat bridi?
Usudiš li se poreći sve što oko ne vidi?
Hoćeš li me moći prepoznati?
Znadeš li moru malo opala nadodati?
 
E carta mano, andiamo insieme:
ehi, ehi! Allora va bene
continueremo…
Questa bella danza,
questa serata italiana…
Ecco le mani,
le mani, le mani, le mani…
Dove si mangia?
Dove si balla bene?
E Giuliana, dove sta Matteo?
Ehi!
E adesso forza l'ultima volta:
Ciao!

Foto: https://famouspaintings.com/featured/tarantella-anton-romako.html