TESALIJO, HRANIŠ LI MI KONJE?

Fokidske žerave me trgaju.
Beotski šljemovi ruše se s mramornih glava.
Jedan stranac slatko spava.
Kaliopa, Euterpa u drhtaju.
 
Tesalijo, hraniš li mi konje?
Arkadijo, sve satire šumske skupi,
krenimo u krajeve donje,
iza zemlje, iza uma nek' nam noga stupi.
Nek' nam plavet postelju ustupi.
 
Raspuklo se nadzemlje od rebra do rebra,
i sve tetive cikladske prsnuše u bezdan.
U daljini lije prolom od srebra,
no naš put je zvjezdan, nesvjestan i neznan.
 
Krenimo dakle u srce srca!
Zađimo u um uma!
Harmoniju šuma,
šuma jedinog mora što je plavije od plave.
Ne radi slave,
već radi straha da nam duša ne popusti,
da se ne izruje
i note nam zatruje.
 
Tamo ćemo napisati pjesmu od svijeta veću,
nek' ju kasnije pod ogrjev meću,
one zmije koje vazda kleveću.

Foto: https://www.peakpx.com/en/search?q=greek