KAKO JE DJEVOJČICA JEDNE KASNE ZIME OSTALA BEZ OCA

(Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta – F. M. Dostojevski)

Bila je najljepši kutak neba,
more ljepote u nju se slilo,
još kao malena nježna beba –
čvrsta stava, po njenom je bilo.
 
Zvrk premio postade s dvije,
obmanut će svakoga u trenu,
vodopad miga i čarolije,
duša čista, cvijet u kamenu.
 
Uto otrov, iznebuha, zače
gadne strune međ’ nježna srca dva,
sve se raspada, sve se rastače,
nestade osmijeha, radost sva.
 
Al’ pače to od snova sazdano,
još ne upozna stratište ružno;
s obje strane toliko joj dano,
no traži nešto, pače nedužno.
 
Zorom ode otac, crn u grču,
krnja srca što za ljubav živi,
sve klijetke toliko mu dršću,
a lice mu se vječno nakrivi.
 
Sanja noću lice svoje kćeri:
“Mog tate nema jer puno radi…”
Umro je u snu, đav’o se ceri,
njemu i ovoj lošoj baladi.
 
Hrabri miljenici samovolje,
koji dare krivo tumačite,
dušu čovječju da zadovolje
mogu: oči dječje, moje, tvoje.
 
A ako međ’ vama boj se vije,
ništa nova ni neznana nije.
Možda negdje sami u nesreći,
smognete od laži svih pobjeći.

Foto: https://www.linkedin.com/pulse/20140814181803-204274949-father-and-daughter-reunion