SIROTIŠTE ZA POGANE

To vam je ona zgrada tamo na uglu,
s pozlatom na balustradi i pročeljem od carskih kameja,
čiji ahat i oniks blista svud uokol.
Sve do ruba noćnih gora, do ruba svijeta.
Svijeta prokleta.
 
Oko njenog stubišta vucaraju se sanjari,
grozničavi ružni štakorčići slinavih zubala,
kukavni mislioci, sustanari;
vucaraju se žedna bljuvala.
 
Katkad se princ udostoji pokazati,
u kadifnom plaštu i patricijskim rogovima nauljenim.
Sav mrk se nadme, duge prste o obzor objesi
te stane svjetini klicati s nekog kata:
I vi ćete, premili, u mojim odajama nicati!
A sada – naplata!
 
Tri njegova mutanta, do pola sjene, od pola suhe vene,
spustiše se među narod...
Princ nesta iza sedefnih vrata.
 
Tako otpočne lavež, cika i grozan nemir.
Skrši se svemir, oganj tinja, vrišti robinja.
Čovjek dršće i od najmanjeg zvuka.
Orkestar nesklada, laž posta nada.
 
Bijaše tomu neko vrijeme,
a vrijeme je sneno,
tek naizgled nijemo.
 
---
 
Nitko više nije vidio onu zgradu na uglu.
Ni njene kameje, ni pozlatu, ni princa.
 
(Zašto se jarci kese kao utvare?)
 
Nitko se više nije ni pitao kako je sve počelo.
Tek se nešto u srcu migoljilo,
nešto loše, nastrano.
 
Na mjestu sirotišta za pogane sada zjapi rupa.
Mnogi hrle u nj njuške uzdigle.
Odmah pored je obična klupa,
a na njoj sitna ušica igle.

Foto: https://www.meisterdrucke.us/fine-art-prints/Tommaso-Masaccio/931407/Adam-and-Eve-Banished-from-Paradise-%28detail%29.html