KANDINSKI U KRČMI BEZIDEJNIH OHOLICA

Novgorod.
Bulevar Voskresenskiy.
Čelična studen je spustila sure vjeđe na duše.
 
Umjetnik u očajanju.
Umjetnik u gladovanju – naslovio bi Kafka.
Takav bijaše Vasilij one krčmarske noći.
 
…
 
Otapa stranac akvarel u njemu.
Razbacali ga jetki vjetrovi bijesa.
Pa ne vidi nebesa!
Ne vidi nebesa!
 
Tek tjelesa bez mesa.
 
Žica trznu, bajunete mrznu.
Niz odvod se slila sila.
 
Gori pčela posred čela.
Umrije svijet – ostaše počela.
Zakon svet. Neproklet.
 
Najgrublje kistove traži,
ne bi li suštinu slijepe grozote opjevao.
Ne uspijeva mu zmaj ukrasti oči.
Neće znati, nije ni znao.
 
Ah, zmaju sebesilni,
iz utrobe mojih obala divnih
tražiš malen grumen kojeg more valja.
Ove sjene nisu moja braća.
Ne dotiču me slasti dvorskih sirotica
ni medalje na ceremonijalnom brokatu.
Tijelo mi žeđa dubina mirnih,
moje biće se uvijek negdje vraća.
 
A ti mi budi snažan,
pa spoznaj da nitko
ovdje nije važan.
 
Preda skicu mladom studentu
nekog bezveznog buržujskog studija,
te nestane u  novgorodskoj mećavi.

Foto: https://normancornish.com/bar-scenes