Pjesnička elegija

O, kako je utješno biti pjesnik,
svih tlapnji nebesnik;
istrošen, krotak očijukati,
svijetu ne gorjeti, u njem’ samo biti.
 
O, kako je lijepo biti magija
za usputnike kolodvorske,
kojima važni nismo ni ti ni ja,
tek vole čuti priče morske.
 
O, kako je tužno biti ugasao,
pod zemljom u koju si cvatuć’ pao,
i klijati put dubine,
ni za kog te pjesme od ruine.
 
O, kako je trulo biti nikom dovoljan,
ožežen, opečen od svega od pamtivijeka;
jecat i smijat se pjesniku je povoljan
ulog, za divnu maglu kolosijeka.
 
Ipak, prezren i ismijan,
naš put nije besciljan.
Kadtad svima vama duša gori,
kada se pjesma zavijori.

Foto: https://www.pinterest.de/