Krug vremena

Tko mi može otvoriti zastore neba?
Gdje nestaše sagovi od cvijeća?
Crne kiše proljeća slile se niz tetive svijeća.
Ubile sve što mi treba.
 
Koprena od katrana dozrijeva u ždrijelu,
netom me grebe po čitavu tijelu,
iznutra gdje najviše boli.
Pa me klonula posoli,
zapali utrobu cijelu.
 
Snaga mi kopni, zmije mi tijelom struje,
ruju me i grizu, ah, tolike su u meni oluje,
i otrov spreman da me otruje.
Najzad se koprcam, u agoniji grcam,
no koračam svjestan
da još nije kraj,
i da je kraj
neizvjestan.
 
Jer moj štit Gospod je i svoj mač Mihael mi pruža!
Sve je puno uvenulih ruža,
al’ svoj mač Mihael mi pruža.
 
Boj ću biti, neću se skriti pred kružnicom jadna vremena.
Zar nisu ova teška bremena
nektari korijenju saga od cvijeća?
Zar nisu neugasli valcer svijeća?
 
Nije bitno išta da se shvati.
Bitno je putovati,
s boli ljubovati.
 
Na ivici taštine pogreba,
otvorit će se zastori neba.

Foto: https://de.saleshops2024.ru/