MISLI (2. DIO)

Moderni svijet nije ništa novo. Kako nekoć, tako i sada;
jedna te ista kolotečina nadmetanja i stradanja.
 
Čuvajte se laskavaca i naoko milih hihotavaca.
Ima ih svugdje, osobito blizu.
Otrov je to jači od svih deklariranih neprijatelja.
 
Laž je slatka.
K’o progonstvo neprognanog.
Laž je glatka.
K’o sifon jadnog.
 
U životu je malo koji hendikep veći od onog kada postanemo imuni na umjetnost.
I kada joj se, prepraktični, obezduševljeni – rugamo.
 
Idolatrija i diviniziranje nekog stvora, koliki god zaslužnik bio, redovito guši istinu i vodi u propast.
 
Istina nije voda duboka.
Nije uopće ni voda.
Već zrak prozračan i oslobađajući.
Nad vodom dubokom punom laži.
 
Problem suvremenog čovjeka leži u opijenosti idiotizmima svagdanjeg životarenja i podčinjenosti vlastitom egu. Rezultat: zajedljivost i očaj.
Plemenit čovjek je nesuvremen, cjelovremenski, pa samim tim i opijen neprolaznim ljepotama te podčinjen vlastitoj poniznosti. Rezultat: mudrost i mir.
Da mi je biti ovaj drugi.
 
Čovjek je najgluplji od svih bića.
 
Tišina duboke duše, blagost srca, pitoma riječ i topao akord umjetnosti – svrha su života.
Sve ostalo je ostalo. Ništa.
 
Čemu se čuditi obilju nemira duše,
ako živimo otuđeni i tašti
u siromaštvu duha?
 
Biće je najsretnije
kada je ponizno, malo i daleko.
Kao mirisan limun nad morem Sardinije,
il’ jezičac vjetra za uglom
kakve romaničke kapele.
 
Neki ljudi jednostavnu ne znaju prepoznati vjetar.
Čak i kad huči more, a škure se snebivaju.
 
Tolerancija je postala vrlo nezgodna semantička manipulacija. Maše se njome na sve strane, prilagođava po potrebi, zavija u lažno dobročinstvo, nerijetko i njome prijeti. U njoj nema istinske ljubavi, ona je predmet otuđenja čovjeka od vlastite naravi i groteskni spomenik vlastitom egu. Tolerantni ljudi danas su ideolozi koji ne vole druge, već isključivo sebe. Katkad i drveće. Ili pse.
 
Kad odrastem, želio bih biti dijete.
 
Neobično: kako se čovjek odmiče od umjetnosti – postaje barbarin.
No, ipak i barbarin, uobraženjak, umije osjetiti umjetnost.
Čini se da je umjetnost veća od spoznaje.
 
Pjesnika više nema. Ima samo pisalaca riječi željnih samouzvišenja u gluposti ili preracionalnih stihoklepaca i akrobata turobnog mrcvarenja jezika. Nema istine, ni daha napose.
Tek pokoji neznanac piše pjesme. Ostali pišu da bi pisali.
Pisači riječi. I ništa više.
 
Čitava postmoderna umjetnost je tiranija maloumnosti i ružnoće nad mudrošću i ljepotom. Srećom – proći se.