OČEVO PLATNO

Sačuvao sam najboljeg sebe,
u seoskoj kapeli na platnu svoga oca.
 
Nespretno, no čuvao sam se za tebe;
u njihanju čempresa, međama ratarskim,
pod zvonom preslice,
bljesne tvoje lice.
 
Stegne me nešto objeručke,
praporci zazveče, opasač slabine stišće.
Na svim dverima srca otpadnu ručke...
 
Zaključani iza svijeta.
Spokojni, sami.
Tvoj miris me omami,
u našoj mekoj tami.
 
Noć pade na vinograde,
šapatom zviježđa polja kade.
Uz stari bršljan kolonade, sitan starac pričat stade:
 
Vašim tijelima od pijeska i vode,
dozreti grožđe neće,
sve dok duše gnjevne, bez svete slobode,
ne shvate da bez umiranja nema ni sreće.
Umrijeti sebi – silan je čin!
Jedini način.
Božji začin.
 
Pitah ga:
„De, reci mi pameti stara,
imal' nešto što nas vara?
Što nas to truje i tišti,
da i plahi vjetrić vrišti?“
 
Odgovori:
Vidiš ovu kapelu, dijete?
Kad studeni njenoj predaš to što te zebe,
bez kićenih praporaca i ljudi što prijete,
sačuvat ćeš za nju najboljeg sebe.
 
Ostah s njom u gnijezdu Tvorca,
U divnom platnu svoga Oca.