OCCHI DI BOSCO

(Ovo je moj život mali,
kut neba kroz prozor sobe.
Mozaičari su stali
prebirati duše obe).
 
Mogu li pisati bolje?
Raskriliti tlapnje puste
iz krletke svoje volje?
Kad me najbliži napuste...
 
...ne bih li letio zorom,
nad hridima od satena?
Ka dalekom dolu onom,
gdje me čeka moja žena.
 
Moje oko, smaragd nježni,
Sara, Rita i Priscila,
putokaz kroz vihor snježni,
nedostižna moja vila.
 
Molitva što sama plače,
sred ispraznosti slatka sol.
Znaš li, moje ljupko pače,
da ljubav revno prati bol?!
 
No ptice, dirigenti sna,
na tvoja me njedra vode.
Hrlim bićem – ruinom dna –
barem pjesmom do slobode.
 
Tamo su zjene od žada,
i svih mi nemira luka.
Nedostojan tebe, mada:
u tvojoj moja je ruka.
 
Možda će ipak, jedina,
tužna sjenka zaslužiti,
uz more i miris vina
za sve ti se odužiti.
 
Mogu li pisati bolje?
Raskriliti tlapnje puste
iz krletke svoje volje?
Kad me najbliži napuste...
 
(Jednom...
kada ne budem pisao,
sve će poprimiti smisao).

Foto: https://theobjectivestandard.com/2008/02/friedrich-visual-romanticism/