KLEVETNIK

Ti, žablja sluzi u poodmaklim danima,
bezimeni kriku samoočajanja,
mene si našao biljegom svojim bilježiti?
I moje stope jalom podrivati?
 
Čuj me lučonošo bijede:
melem skeletu tvome ne postoji;
ti ćeš i iz praha vlastita pokušavati,
palucajućim jezikom i silnom svojom gromadom zla
koja te gradi od iskona do praiskona,
mene dokučiti;
i sav bijes svijeta na mene sručiti,
a nisi umio ni kamenje proučiti.
 
Paunu frčkavi, minđušom pretjerani,
ta ne znaš li kolika je pruga
kojom trebaš hoditi,
previjati se i zbiti sve te tračnice,
ne bi li se ocrtala ta tvoja mizerna tuga.
 
Čvrst mi stoj, spomeniče blebetanja,
opskurni uzniče svih besanih sanja,
i ne zaboravi –
da će te uvijek molećivo i životinjski grijati
tvoje grozničavo siktanje,
laži i pitanje:
Hoću li ti se ja lakonski smijati?

Foto: https://www.theparisreview.org/blog/2014/03/10/recapping-dante-canto-20-or-true-dantective/