PONOĆNA

Kada ti požele oteti stihove,
probudi nevješte sonate iz potkrovlja samoće,
ne bi li prizvao one prezrene „nitkove“,
koji samo traže i hoće
pronaći odraz života u nečemu.
Strunu ljubavi u koječemu.
 
I kada ti voštanice tišinom pogase,
ti budi mudar, poput kamena što ga bršljani krase.
Ta uvijek će netko uz milu uspavanku
pronaći načine pribjeći rastanku.
Hoće li znati?
Il' će se predati?
 
Prikloni misli svoje uz more;
uz bezglave nemani što pod valima viču.
Ne dopusti da se svemira dotiču,
obale će dozreti njihove napore.
Ni mirisa neće biti,
a sve će u duši ostati.

Izvor: https://soundcloud.com/ortaya-kar-k-728304225/moonlight-sonata