KADA LAĐOM KRENEM PUT HELADE - 3. dio

 

Na rub Egeja oko mi cilja,
prema Kolosu i cedru rodskom,
ne bi li sanje postale zbilja
u ruci klesaru Laookontskom.
 
Porka morska i zlo Karibeje
žvale ljute pihom rastegoše.
Kairose, pravac Eubeje!
– ta prizvah mislima i previše.
 
Naksos, Paros, Ios, Santorini,
cikladske dragulje raznesoste
(bozi mrtvi, bozi anonimni)
poput šara vaze dipilonske.
 
Pri počinku desni vihor puknu,
pramcem oštro zareže po valu.
Horizonti pred licem ustuknu...
Na minojskog otoka sam žalu.
 
Kreto divna, Kreto uznosita!
Kreto Minosa, Knosa i Festa!
Kreto iskona, ognjištu mita!
Veno antike, počelu gesta!
 
Gesta jezika, poeta, misli,
palača što od te sve uzeše.
Hajde, junače, nekako smisli:
što si čuo – da nije, a bješe?
 
Teška srca novo more zovem,
put mi prepun hvala i obveza.
Za Kiterom već koči se golem
usud presilnog Peloponeza.
 
Sve konjice i grčki hopliti,
brončani oklopi, bojne karte,
mogu se pod jednim mačem sviti,
tutnja i groma falange Sparte.
 
Nikad nisam našao čovjeka –
Diogen mi, mudri, pomogao! –
koji je za svoga kratka vijeka
tako hrabro, tako muški pao.
 
Leonido, spartanska planino,
štit ti još pod grčkim suncem blista. 
O, ti Kserkso, prokleta sudbino! –
viknu grčem. Ostala je bista.
 
Perzijske sad grizu, sikću zmije.
Meduzina li lukava pira...
No, Atena vrije, kuha, krije
trijere brze. Pan frulu svira.
 
Temistoklo svoje trupe budi
nad vodom egejske razvaline:
dušmana raznesene su grudi,
razbiše ih grotlo Salamine.
 
Prođu dani...vjekovi se ruše...
Sunce grije masline kroz vjetre,
sve da bi zrile niz harfe duše,
sokovima Kronove Demetre.
 
Nek sni ona niz ume pogane,
dok riječi Korintom se viju.
Tvoje Pavle, bile slatke, slane –
iz fontane života se liju!
 
Tu ću ustuknut o tebi, sveče,
nek' mi pjesmu namjernik prepozna.
Pod čijim licem noge mi kleče,
nek' u potki stiha tiho dozna.
 
Kad proklija biće samo sebe,
iznad neba grčkog, van svijeta,
usnuti ću dalek pored tebe,
k'o kamen tik do tvoga cvijeta.
 
Kaliopo, Orfejeva mati,
hvala tebi zbog dubina svega.
Ako se i koji stih pozlati,
na vrh vala to je samo pjega.
 
Kada lađom krenem put Helade
po dubokom moru prema jugu,
Kalinihta! – noći mi Glifade
mjesečinom otmu svaku tugu.

Foto: https://www.surfertoday.com/surfing/the-greek-deities-of-the-seas-and-waves