LA SERENISSIMA

 

Noćas sam se skrio
pod očni kapak Rialta.
Nizale se boje,
prozori i ljudi, dio po dio,
preko lukova, od vrata do vrata:
čekao sam oči tvoje.
 
Ljepša od violinskog ključa,
odveć jaka, puna uzdaha
mimoza i jasena u cvatu.
Sve si moje jade svela
u svoja počela,
Presvijetla Ornella… 
 
Dugo sam čekao, nedočekao,
pa upitah gondolijera:
Reci meni, duždev baštiniče,
je li moji snovi vrijede
da mi srce vatrom viče,
dok ga njene zime ciče
tako lako obezvrijede?
 
Crna uhodo, što se skrivaš?
Ovdje ljubav zri na suncu!
A ti neznan nebu, prebivaš
na plašljivog uma povodcu. –
reče glasno te otplovi
međ’ palače gdje se voli.
 
(Guta more nebo lagune,
a neke sjene, neke nježne strune
puste akord pjesme u me…)
 
Teodor sa stupa mahne:
Dođi k piazzi gdje te čeka!
Mramor živnu, pa mi udahne
sve što nemam.
Izdaleka.
 
Nad kanalom moja krila izgubiše
grotla mučna, sve čelične kiše.
 
A ona,
njene oči svijetle
(dok joj usne moje tame krote),
reče tiho pod mozaikom zlata:
Ljubav ti je data,
‘Umrijet ćeš noćas od ljepote.’

Foto: https://pixabay.com/photos/apocalypse-venice-sea-water-411929/