KAVANA U LUCI (posvećeno Ivici Šušiću)

Raznijelo je sivo zimsko more,
lučku kavanu pored trećeg doka.
Nad tvojim stolom iskre se pretvore
u razboj duše koji život ti tka.
 
Poznaješ sve tajne snova i rima,
ali tajne tvoje nitko ne otkri.
Što svijet ponudi više ti plima,
to more kao majka više te skri.
 
Sada u bašti pored trećeg doka,
zemlja bubri, dozri žuto cvijeće:
i sve ga nešto mjerkaš ispod oka,
da te ne bi prevarilo proljeće.
 
Zlaćana kiša rasula se lukom,
griju kapi poput plodova pjesme.
Baš kad htijenja sastaviš sa zvukom,
oblak zakašlja – munja o pod tresne!
 
Svoje dlanove sivo zimsko more,
položi u tihi kutak kavane,
ne bi li od te slatke ljubomore,
prizvao slike znane i neznane.
 
Slušao sam te. Tik do tvoga stola.
Sljubivši te slike barem napola.

                                                Foto: https://www.saatchiart.com/