NOĆNI VLAK ZA ZAGORU


U tihi noćni čas navratila je
nepozvana, u vlazi iza stakla,
jeka iz hladne planinske postaje;
zastala u čudu, pa se primakla.
 
U vagon, onaj, posut ležajima,
tresne me poput tata, tako lako,
a u golim granama nada njima,
viju orkani, studen zebe jako.
 
Zanesoh se, opojnom tom ludošću,
dok se vlak u ponoć zemlje spušta.
Onemoćan nekom gorkom strašću,
toplina me iz ruku jave pušta.
 
Uto vidjeh modar ispod zjene,
u zimskoj noći sred ove planine:
oko mene kolo plešu sjene,
ne – nisu ljudi, nego grmljavine.
 
Guja u srcu budi očajanja,
ona što su žedna bistre česme.
Noć se s duhom u kut vlaka sklanja,
kao da je kakva dobra strofa pjesme.
 
Zagrmih iz grča, stasa i glasa:
“Dajte nam umjetnike, stvaraoce!”
– jer u trenu tiha noćna časa,
možda otvore i vaše blijedo lice.
 
Lice vaše, u mozaiku masa.
Vaše lijepo lice, mila gospođice.


                                                                                        Foto: https://www.reddit.com/


Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi