Tinta se zariva u papir,
drvo u ognjištu sneno pucketa,
na zidu (iz nekog rata) hrđava mušketa,
a mjesec zasuna oba obi
i prospe luč po tamnoj gostinjskoj sobi:
jašući na istok mi smo
kroz ruine nosili Pismo;
planine daleke večeras nek se miču.
Stranicu, viteže, okreni,
na domak je i stvaran, onaj grad oslobođeni.
Pod vratima vjetar zviždi,
tutnji grom nad oštrim zvonikom,
žena rosna lica zajeca za križarskim vojnikom,
a mjesec se sakri iza šume
i nekom čudnom silom šutne tlapnju u me:
ne priviđa nam se
taremo prašinu sa se;
iz pustinje hram se uzdiže do bezdana.
Viteže, na obzoru su sni,
na domak je i stvaran, Jeruzalem oslobođeni.
Primjedbe
Objavi komentar