CHIARA SA BURANA


U mom tihom kanalu Burana,
sunce je dugu boja rasulo
po kućama ribara tog dana,
kada se ni muhe nije čulo.
 
Iz mora je lijepa kročila,
u pratnji svoje sićušne mati.
Tek malo je podsuknju smočila;
ljudi već bace ružine lati.
 
Ta ubije čovjeka u trenu
i cio život sažme u boru,
onda kad glatko uđe u venu:
nebo za zemlju, večer za zoru.
 
Da, tako je bilo onog dana…
Svom ljepotom slila se Chiara
u jedan tihi kanal Burana
pred moje oči. Zar suton vara?
 
Zar me vara more? Lažu ptice?
Nisu li mi oteli divotu?
Ne. Ona je. Tu, preko ulice,
nosi smokve i svježu ricottu.
 
Od svih prostorija zbilje onkraj,
morala si djevo zlatne kose
ući u moju, gdje spava ovaj
bezumnik kojeg vihori nose.
 
Burano, silne ljubavi rano,
raspucaj zvona crkava svojih.
Kada već toliko mi je dano,
ne želim čekati. Raspucaj ih!
 
Kamenim mostom koji nas spaja,
često su nam se poljupci sreli;
no dok most spaja, more odvaja,
a kad je hladno, i most dijeli.
 
Jednog jutra na mostu Burana,
sunce ode iz ulice ruža.
Svoje tijelo zgrabih iz stana;
eno je na trgu, pored muža.
 
Gitare, pjesme, mletačka vina,
zvone zvona i more poskoči!
U meni dubina gluhih tmina.
Kako došla, tako će i poći.
 
Još bi je i oteo tom biću,
da mi njena mati nije prišla,
u suzi rekla: “Sinko, molit’ ću
za vas.” Pruži ružu…i otišla.
 
U more sam te lati spustio,
u starosti nakon puno zima.
Tek tad kad Chiaru sam pustio,
na Buranu opet – boja, rima...


                                                                                                       Foto: https://www.kuhnert.nl/en/


Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi