KAKO MI JE COVID OTEO ITALIJU (alias - SEBIČNA PJESMA)

Nikada nisam dirnuo Tempietto,
ni gledao della Capitale derbi.
Žao mi što nisam ovo ljeto, eto,
uz Dallu i Chianti spio na Elbi.
 
Nitko ne provaljuje, a maske svuda.
Gdje je prhak Nuvole od vanilije?
Da mi je klonut pored ligurskih čuda;
nedosanjanih obala Sardinije.
 
Predci moji - ne znam ljute li se sada,
što godina mri u kalabreškoj sjeni.
Mene nema k njima. Nema ni stada
vitezova na Paliu u Sieni.
 
Na prepad mi zli virus (smrvio ga Bog!)
otme drugi dom. U njem' tako sam htio
položiti ljiljane na pradjedov grob.
Nisam ni njegovu sobu istražio.
 
Tek krabulje venetske usput zagrlih
u veljači uz sorbetto iz lagune.
Dušu grijah pored palača srebrnih...
Mila Padova već plaćaše račune.
 
U rimskim ulicama hlapi tek jeka.
Al', Rim me čeka. A tko čeka, dočeka.

                                                                                                Foto: osobni arhiv