KADA LAĐOM KRENEM PUT HELADE - 2. dio
Želeć' natrag preko hridi Koutre,
vjetar duvnu silni iz Kavale.
Skupi vjeđe, zebe, pute utre.
Mrznem, molim – Smiri Pavle vale!
Strašno more vrije do Sporada,
iz dubine Triton repom šinu.
Na žalu Skirosa san me svlada;
tamo gdje Tezeja život minu.
Usnuh dolom koji reže otok
dok se zvijezde pretaču u more.
Hitri sni se sliju kao potok.
Tijelo teško...i slike se stvore...
Tezeju,
ti Heraklova snago,
reci
meni, strancu iz daljine –
ima l'
niti, Arijadne blago,
što vežu
jedra preko pučine?
Sunce juga jutrom me opali,
ruka jaka užad već razveza.
Snovi noćni, mutni su, ocvali;
Eol dahnu put Dodekaneza.
Na obzoru gdje dan noć obuzda
sjenka blijeda izranja iz mora.
Lađa jurne zategnutih uzda;
k Lezbu skrenuh, do njenih dvora.
Na kamenu slanom jedna ruža
troheje i daktile pjevuši,
kosu plete, njedra bijela pruža,
svoje žene miluje u duši.
Čuj me
Sapfo, mezimice bluda –
za
pjesmom tvojom lire još žude!
Ti i
Alkej, tužna li usuda...
Hada
žezlo nek' vam blago bude.
Pozdravih je strofom, eto, kratkom.
Zapuh nagli lupi me iskosa,
k jugu šutne i mirisu slatkom
anisa i mastike s Hiosa.
Pokolj strašni otokom se prosu
kada bijesni Turčin sabljom mahnu
pred dvjesto ljeta. No, Grci to su
sada tamo. Francuz kistom dahnu.
Delacroix uljem opjeva boj:
dijete, ribar, žena – pobijeni.
Pod kopitima izlio se gnoj.
Mozgom, mesom, Turci opijeni.
Ne, turban ovdje ne sniva ni bdi.
Vode nema iz džamijske česme.
Krv bijelo plava sada ovdje zri,
Mikisove rađaše se pjesme.
Znate l' njega koji Zorbu sklada?
Čije noge to ne osjetiše?
Da, onog iz hiosova grada!
Dragi starče, pišeš li još više?
Dozvah zbilju čim vjetar zaigra
u agrumu. Zovu me do zida
Samosa, Ikarije: ples, igra...
Zovu me, ah... zvuci Nerejida.
Gle blaga, gle, preda mnom se koči
(baš kad more priredi mi vrenje)
otok mali. Val mi jedro smoči;
tu je Ivan, tu je Otkrivenje.
Hvala
Pavle što si uza mene,
što me od
Lefkade čuvaš vjerno.
Evo brata, evo tvoje zjene!
O, Svesilni, klanjam ti se smjerno.
Duša gori, ushit vale tresne.
Nema mora koje strah mi dade.
Patmos to je, Patmos! – duh mi bljesne.
Minu sve što jest. Sve osim nade.
Ruke veže Gospod poput pruća.
Nema više svijeta, nema mita
što um vabi, al' dušu zaključa.
Ta - "Blago
onomu koji čita..."
Primjedbe
Objavi komentar