Anthony Esolen: SAMOUBOJSTVO CIVILIZACIJE

S engleskoga jezika preveo Damartem

 

Uvodna napomena

Anthony Esolen je književnik, društveni kritičar, prevoditelj klasične poezije, predavač na Magdalen College of Liberal Arts u New Hampshireu i urednik časopisa Crisis Magazine. Objavio je jedanaest autorskih knjiga i stotine članaka od kojih, ovom prigodom u prilagođenom prijevodu, prilažem onaj koji je objavljen na internetskom portalu Crisis Magazine 2. prosinca 2020. godine i naslovljen The Suicide of Civilization.

 

Samoubojstvo civilizacije

Pretpostavimo da pitate antropologa, nezavisno od bijesne kakofonije trenutačne politike, koji su znaci umiruće kulture današnjice, tj. kulture koja čini samoubojstvo. Što bi on mogao odgovoriti? Što bi mogao primijetiti kod nas?

Osnovni znak takve (umiruće) kulture bila bi veća zaokupljenost smrću nego životom, a ta bi se preokupacija mogla očitovati na različite načine. Promicala bi pravo na smrt pod vlastitim uvjetima i nikakvo pravo na život, već samo dopuštenje za život, i to pod uvjetom da posjedujete određene osobine koje ljudi prepoznaju kao korisne ili da ulazite u različite oblike savezništva s promicateljima kulture smrti. Koje su to pak osobine i kako bi trebale biti prepoznate, mijenjat će se s političkim potrebama i osjećajima. Život nije dar, već puka stvar – biti odbačen po volji, poput smeća. Ništa nije sveto – ni tijelo, ni duša, ni mjesto, ni predmet, ni ime, ni čovjek, ni povijest, ni pjesme, ni Bog.

Ipak, ova volja za umiranjem nije ni hrabra ni velikodušna. Zamislimo da odvažni mladić stoji na bojnom polju svoje zemlje i voljan je umrijeti. On to nije voljan zato što je umoran od svog života, već zato što je tako pun života i povezan istovjetnim osjećajima prema svojoj braći po oružju u tolikoj mjeri da je spreman položiti svoj život za svoje. S druge strane, kada stara ili bolesna osoba kaže: "Nema više", uglavnom trči prema smrti jer se boji patnje, koja je u umirućoj kulturi izgubila značaj. Ništa nije sveto. Takva osoba zadrhti pred velikim bezličnim bolničkim strojevima, istrči i skače u ponor, u ništavilo, u smrt.

Ljudi u umirućoj kulturi, ako si ne oduzmu život, ne vide veliku ljepotu u ljudskom životu. Čak ni u onome za što je slijepi pjesnik Milton rekao da mu je najviše nedostajalo: "Božje lice ljudskog bića." U jednom članku se našla fotografija koja prikazuje malenog dječaka u majčinoj utrobi od samo osamnaest tjedana; kada se htjela istaknuti kao divna ilustracija budućeg života, autor je brže-bolje „ustao“ kako bi uvjerio svoje čitatelje da bi bilo sasvim pogrešno iskoristiti tu fotografiju kao argument protiv ženskih „reproduktivnih prava". Eufemizmi, bešćutna sentimentalnost i apstrakcije pozdravljaju nas na vratima smrti: Abtreibung Macht Frei (abortus oslobađa). Da je autor članka i svjestan kako ona prikazuje biće tajanstvene ljepote, dar, predmet čuda, biće nastalo na Božju sliku, i tada bi mu to ubrzo postalo nezamislivo i nikada to ne bi priznao. Život je nevažan, važna su „prava“. Ništa nije sveto.

Takvi ljudi, za očekivati je, lako zaboravljaju ljudsku dušu i postaju opsjednuti tijelom, ali ne i tijelom koje posjeduje neko inherentno značenje. Oni će raditi na tijelu, bušiti i probijati tijelo, „plastificirati“ tijelo, ispisivati ​​grafite po tijelu i općenito svesti tijelo na alat za hedonizam, nasladu ili za neki loš pokušaj samoizražavanja u svijetu u kojem, eto da nije njih, nema ama baš ničeg vrijednog za izraziti. Ništa nije sveto. Njihova umjetnost neće prebivati na ljudskom licu niti na prirodnoj gracioznosti i izražajnosti ljudskog držanja. Postojat će samo meso zbog mesa i lice zbog mesa. Govorit će o tijelu kao o stroju i opušteno razgovarati o njegovim "performansama".

I u seksualnim pitanjima, također, neće biti čuda, osjećaja što su to spolovi, ni zahvalnosti muškarca za ženu i žene za muškarca. Nezahvalnost, nestrpljivost i nespremnost da se trpe nedostatci suprotnog spola očitovat će se u samovoljnoj sterilnosti koja ima tri osnovna uzroka i manifestacije. Prva – mržnja ili strah od vlastite plodnosti, što dovodi do sterilizacije (sterilno je, antropološki gledano, istovjetno mrtvom). Druga – odbijanje braka ili potpuni nedostatak interesa za brak, bilo da se radi o uobičajenom braku muškarca i žene ili o duhovnom braku u koji se ulazi zbog religijskih razloga, zbog poziva. Ništa nije sveto. Treća –  zagrljaj lažnog braka putem lažnog odnosa, tj. namjerna i svetogrdna perverzija seksualnih sila (poput sijanja sjemena života u kanalizaciju, mjesto otpada i raspada).

Oni koji bi zdrobili, raskomadali ili pržili u soli to zapanjujuće lijepo dijete u majčinoj utrobi sigurno neće prezati ni od napada na utočište djetetove blažene nevinosti, u vrijeme kada su njegove seksualne želje u stanju mirovanja ili latentnosti toliko dugo dok dječaci i djevojčice ne nauče tko su i što su, predodređeni da odrastu u sigurne muževe i očeve, supruge i majke. Isus ima teške riječi o onima koji bi vrijeđali malene, ali, budući da ništa nije sveto, narod umiruće kulture rado će se koristiti djecom, pa čak i imati djecu za koju očekuju da im se pridruže u besmislenom hedonizmu, okićenom, kao i uvijek eufemizmima. Rade od vlastite djece predmete i lutke za naslikavanje, objekte bez duše, no uvijek se opravdavajući istim neopravdavajućim izmišljotinama. Užasni transvestit duginih boja poučava dječačiće kako uvući svoje testise u njihova tijela i tamo ih vezati. Smrt. Hvalisanje smrću.

Ljudi umiruće kulture ne proizvode gotovo nikakvu umjetnost dostojnu tog imena. Dosada im teška sjedi na duši. Ništa nije sveto. Pjesnici romantizma 19. stoljeća, često kršćani, vjerovali su kako nadahnuće za veliku umjetnost, glazbu i poeziju mora biti božanske prirode. Oni koji izgube božansko, gube i ljudsko. Kao što Isus kaže – onima koji traže kraljevstvo Božje, dat će se i sva dobra na zemlji, a onima koji traže samo zemaljske stvari, oduzet će im se i ono malo što imaju. Umjetnost umiruće kulture ne gubi samo izvrsnost. Nestaju cijele vrste umjetnosti i nitko više ne mari za njih. Nitko ne želi učiti sa strpljenjem i susretati se s mnogim neuspjesima na tom putu. Sve je instant, sve je isprazno do srži. Nitko ne cijeni vrijednost prošlosti i ne čuva ju. Mnoge vještine za koje je potreban pravi obrtnik, često vještine bez imena, vještine ruke, oka ili uha, su zaboravljene. Umjetnici i arhitekti okreću se odvratnom, brutalnom i neljudskom.

Ljudi umiruće kulture ne samo da guše svoju budućnost u utrobi, nego ubijaju i svoje pretke. Sa zavišću gledaju na velikane svoje prošlosti, ljude koji su, kao i svi ljudi, bili nesavršeni, ali koji su gradili, i gradili ne samo za sebe već i za svoje potomstvo. Rugaju se tim sjajnim ljudima i uživaju "razotkrivati" tobožnje legende o njima. Ništa nije sveto. Dolje padaju kipovi na javnim trgovima, jer su već pali u srcima ljudi. Nitko iz minulih vremena nije poseban i mora biti gurnut u prašinu. Za njih čitava prošlost čovječanstva nije primljena kao dar, već se iskrala kao teret. Utopijskih shema ima na pretek, dekadentna umjetnost ovog doba je ruglo, dok goleme mreže ljudske bijede dolaze. Sve utopijske kule današnje umjetnosti zacementirane su mržnjom prema onome što jest.

Cijelo raspoloženje umiruće kulture je sivo. Duhovna tromost je njezin glavni grijeh, a očituje se u duhovnoj uškopljenosti i u neprestanom radu zbog rada ili radu za niske ciljeve. U njezinu humoru nema veselja. Lakomislenost je njezin modus vivendi, a smijeh dosadan i zamoran. I kao takav – globalan. Djeca ne pune ulice svojim veselim igrama i smijehom. Crkve su prazne. Osnovne institucije društva su slabe, posebno obitelj. Društveno povjerenje je nestalo. Tradicija, koja je oblik društvenog povjerenja, kao spona između generacija, zanijekana je i zaboravljena. Ništa nije sveto.

Dante pronicljivo identificira gubitak nade s paklom, a uzdanje u Božja obećanja smatra teološkom vrlinom. Umiruća kultura može upotrijebiti riječ "nada", ali ona u to ne vjeruje. Ništa nije sveto. Optimizam, cereći se zlatnim zubima, stupa na mjesto nade, ne pružajući oprost, otkupljenje i novo rođenje, već nemilosrdni sud protiv prošlosti i promjenu, nejasnu i neusmjerenu, neku promjenu, bilo kakvu promjenu; gorljivo se taj suludi „optimizam bez nade“ koprca, poput bolesnika u bolničkoj postelji koji se baca i okreće za olakšanjem koje ne dolazi. Nestrpljivi i bolesni se potajno boje nade, kao što se boje vjere i ljubavi. Spremni su kupiti sve što mu čovjek prodaje: spasit će nas tehnologija ili neka nova moderna politička mašinerija! Ostavite nam da se hranimo, trljamo i popunjavamo prazne sate kako želimo, ali oduzmite nam svu slobodu koja nam postavlja zahtjeve! Istinsku slobodu ljudske duše koja se bori za milost da se približi Bogu.

Tko može udahnuti život u takvo što, u ova bića umiruće kulture? Tko ih može učiniti živim dušama? Samo Bog može, ali ljudi radije vjeruju u laž da ništa nije sveto, nego da preuzmu iznimne dužnosti i darove života. Neka Bog udahne život u nas, htjeli mi to ili ne.

Foto: https://www.reddit.com/r/Art/comments/6tkcz8/the_garden_of_earthly_delights_hieronymus_bosch/