JEDNOM ĆU REĆI PJESMU BEZ SEBE

Jednom ću reći pjesmu bez sebe,
gol, prebijen, na kraj ceste duge.
Ona će biti sluškinja Tebe,
lišena krika, bezbožne tuge.
 
Kad me prigne ovaj teret teški
i kad misli u more zakopam,
zar neće vali, tmasti, preteški,
nabacit ispran, no najčišći plam?
 
Tada će trula, otužna pjesma
postat krv i čista voda živa,
u dvoru toplu, titrava česma,
veća od mora o kom sad sniva.
 
Urodit će plodom svako sjeme
što tiho mrije po vrtu suhom.
U crnoj gromači morske pjene,
nestat će grča, živjet ću duhom.
 
I neću bez Tvog šapata bijela,
bez onog što sve daješ za mene.
Reći ću jednom pjesmu bez tijela,
u drvu Križa koje ne vene.
 
Valja duši dozrijevati uvijek,
Gospoda tražiti u svakoj kapi,
jer On je sada, ta On je pravijek,
za Njime se k'o za domom vapi.
 
Jednom ću reći psalam bez sebe,
bez guje pakla i njene voćke.
Svanut će spone mene i Tebe
u grobu, iza posljednje točke.
 
Tu nema jala, suvišna jada,
udari u me pečat i znamen!
Nit ima pjesme, ovdje i sada,
tek vjera, nada, ljubav i Amen.

                                                                                                                                     Foto: osobni arhiv