U LUCI ODLAZAKA

Noćna plovidba preko Jadrana. I onaj neodoljivi miris mora.

Kada se isplovi iz Splita, signal na mobitelu nestane tamo negdje pored jabučke kotline. Po staroj dobroj rutini, tada se zaputim u brodsku kapelu. Molitva. I počinak.

Sveti Nikola, koliko si puta smirio uzburkano more? Koliko si mornarskih vapaja čuo dok su lađe tonule? Bože, Oče naš, molimo te da po zagovoru svetog Nikole trajno štitiš pomorce i putnike u olujama života.

Sivo je nad lukom. Brodovi dolaze i odlaze. Nebo se stopilo s olovom mora, linija obzora je iščeznula. Daleko prema pučini blinkaju svjetla naftnih platformi. Prilazi stari remorker zaudarajući na mazut i hrđu. Galebovi kruže iznad pristaništa.

Rano jutro. Uplovljavam u Anconu.

Osnovali su je Grci sa Sicilije u 4. st. pr. Krista. Isti oni Sirakužani koji su, predvođeni tiraninom Dionizijem, udarili temelje urbanizma istočnojadranske obale podigavši Issu.

U davnim, predantičkim vremenima gotovo da i nije postojalo transverzalne plovidbe Jadranom. Bilo je preopasno. Ilirske lađe su plovile longitudinalno, uvijek dobro zaštićene razvedenošću naše obale u slučaju nemirnog mora. Transjadranska plovidba je nastupila nešto kasnije, u vrijeme helenske kolonizacije Sredozemlja, a i tada se između dviju obala odvijala u etapama. Primjerice, antičko brodovlje je poznatu rutu od Monte Gargana do Dalmacije redovito svladavalo sidreći se na Sv. Andriji ili Visu. Dvanaest olovnih prečki antičkih sidara sa Sv. Andrije (od kojih jedna i s grčkim natpisom), čuvaju se u arheološkoj zbirci Muzeja hvarske baštine.

Danas, pak, dovoljna je jedna ugodna morska večer uz špagete, zvuke Adriana Celentana i meku postelju brodske kabine da se dođe do Italije. Sve valjda napreduje, pa i brodogradnja. Napredujemo li u plemenitosti, rastemo li u krepostima i čistoći srca? Ili napredak poistovjećujemo s razvojem vremenitih stvari? Kada pristupimo k Sudcu, što ćemo mu ponuditi? Novi Huawei ili novo srce poput Pavla i Augustina?

Čisto srce stvori nam Bože, i duh postojan obnovi u nama!

Dok se brod veže za gat, stojim na vlažnoj palubi i promatram grad. Pogled mi zastane na nedovršenoj fasadi San Francesca alle Scale. U donjoj zoni pročelja ističe se bijelilo kasnogotičkog portala. Sveci u četiri tabernakula pozdravljaju novi dan i žele mi dobrodošlicu. Isklesao ih je, kao i reljef u luneti s prikazom stigmatizacije sv. Franje, Giorgio da Sebenico, nama poznatiji kao Juraj Dalmatinac.

Rominja sitna kiša. Podiže se more u daljini.

Na brdu Monte Guasco iznad luke vide se obrisi katedrale. Diktat romaničke arhitekture. Posvećena je sv. Cirijaku, mučeniku, zaštitniku i prvom biskupu grada.

Dostojanstveno se smjestila na mjestu nekadašnje grčke akropole nadgledajući amfiteatralno položenu gradsku jezgru, kao i putnike, lučke radnike, trgovce i, poprilično često, mene vjerojatno se pitajući hoće li mi ovaj grad ama baš uvijek biti tek ishodište ka drugim blagima Italije ili ću se, jednom, malo i njemu posvetiti. Pa, evo, domaćice moja mila, početku i kraju većine mojih talijanskih lutanja, katedralo dična i predivna, nek' ti ovaj kratki osvrt bude hvala za svako tvoje benvenuto i addio.

Govore mi domaćini pri drugoj jutarnjoj kavi (prva je bila na brodu i bila je loša) na terasi Caffèa del Teatro da se često za vrijeme bure može vidjeti Hrvatska. Naročito naše priobalne planine. Ništa čudno, budući da se u istim vremenskim uvjetima vide Apenini s Mosora, Biokova i ostalih krških ljepotica.

Nikada nisam smatrao Anconu isuviše privlačnim gradom. Objektivno, ona to vjerojatno i nije, osobito u odnosu na perjanice ljepote razasute po ostatku čizme. To je kao da uspoređujem Alfu Romeo i njemačkog Trabanta. Ipak, ispod njena štura lica otkrio sam mnoge tajne koje su me, onako oprezno i sa strepnjom, vezivale za sebe. Valja priznati – to njemački Trabant nikada ne bi uspio.

Sve je počelo uz jutarnji macchiato na dnu Corsa Garibaldi.

...

 

Ulica koja nosi ime po Giuseppeu Garibaldiju, revolucionaru i borcu za ujedinjenje Italije, glavna je pješačka arterija ovoga dijela grada. Završava na velebnoj Piazzi Cavour, da bi se kao Viale della Vittoria nastavila prema istoku sve do klifovitih obala koje oštro režu Anconu sa sjeveroistočne strane. Taj dugački potez od luke do Monumenta ai Caduti (spomenik palim borcima u Prvom svjetskom ratu) tvori stari dio grada koji je od, južnije položenih, novijih četvrti odvojen skrovitim uzvišenjima gradskih parkova Pincio i Cittadella.

Nije neuobičajeno da u talijanskim gradovima pronađemo ulice koje nose imena prema hrvatskim gradovima i pokrajinama. U Anconi je čitava jedna južna četvrt prošarana poznatim toponimima: Via Spalato, Via Ragusa, Via Sebenico, Via Capodistria... Najdulja je Via Dalmazia. Odmah preko puta željezničkog kolodvora.

Brbljave gospođice, vidno iznervirane dosadnom kišom koja im kvari netom uvijenu kosu, žure na posao.

Sve je sivo: luka, more, nebo, pločnik, fasade. Samo duša nije siva. Najljepše je ono što je skrovito oku. Vjerujem da je to slučaj i kod dražesnih dama koje su se napokon dokopale Zare u kojoj rade. No priznajem – okrenuo sam se za njihovim plavim uvojcima.

Došavši na Piazzu Roma, skrećem lijevo te produžim u sporednu uličicu u potrazi za Svetim Dominikom. Nakon par trenutaka preda mnom se koči visoka polukružna apsida. Ja sam valjda jedan od rijetkih koji je crkvu Sv. Dominika i izduženu Piazzu del Plebiscito pred njim posjetio sa začelne strane. Znao sam da moram skrenuti prije Zare. I plavih kovrči.

Ancona ima „kompleks nedovršenih crkvenih pročelja“ – spomenuti San Francesco, omanja i veoma skladna Santa Maria della Piazza, evo sad i San Domenico. Bijeli mramor klasicizirajućeg baroka na fasadi, nastavlja svoj stilski vokabular i u nutrini prozračne crkve. Relikvije svetog Dominika čuvaju se u Bologni.

Tišina. Tek jedan čovjek. Podiže pogled prema svodovlju. Netom, u sjeni dubokih bočnih kapela pali svijeću. Klekne, prekriži se i iziđe.

Dok se približavam oltaru, redaju se skulpture svetaca u nišama glavnog broda. Čuje se tiho sipljenje kiše o prozorska okna visokog lateralnog osvjetljenja.

Eno te, Isuse! Krvariš propet na križu Golgote da bi mene spasio. Tvoja predragocjena krv se slijeva niz drvo. Poškropi me njome Isuse moj, cijelog me poškropi! Oprosti mi što Te ne volim kao što Ti voliš mene. Oprosti mi Oče... Klonuo sam pred Tizianovim „Raspećem“ u apsidi.

Gospodin moj i Bog moj.

...

 

La Marca – riječ koja je u talijanskom srednjovjekovlju označavala sva granična područja nekadašnjih carstava.  Otuda potječe i današnji naziv jedne od dvadeset regija Italije, a kojoj je Ancona administrativno središte – Le Marche. Ime grada, pak, grčkog je podrijetla – Ἀγκών (rom. Ankón), što bi bio lakat, a odnosi se na istureni rt koji kao da obgrljuje i štiti gradsku luku.

Bliži se podne. Kiša je stala. Zrake sunca sramežljivo virkaju kroz niske oblake. More svlači svoje zagasite halje i odijeva zelenkastu suknju s  pokojim zrcalom sunčeva zlata.

Uvijek mi se sviđala melankolija luka. To su drevna mjesta rastanaka, plača, iščekivanja, no i mjesta zagrljaja, poljubaca, sreće. Sjećam se, htio sam se ispisati iz srednje Umjetničke škole i upisati Pomorsku, biti mornar, časnik, kapetan... Svojevremeno, to je uzelo toliko maha da sam svaki ponedjeljak zvao studio Pomorske večeri samo kako bi uputio pozdrave anonimnog obožavatelja i poželio mirno more svim našim pomorcima. Ipak, zahvaljujući roditeljima, ostao sam na kopnu. Na obalama koje grle Jadran.

Luka u Anconi ima mnoštvo spomenika: monumentalna barokna Porta Pia, Vanvitellijev pentagonalni lazaret na umjetnom otoku poznat po ljetnom jazz festivalu, antički Trajanov slavoluk te obližnji Arco Clementino, podignut u čast pape Klementa XII. koji je u 18. stoljeću dao novi zamah redizajniranju gradske luke.

Iako nije gastronomski razvikana poput mnogih drugih talijanskih regija, Le Marche ima svojih čari. Morskih, naravno. Prođoh pored kazališta, Dalmatinčeve Loggie dei Mercati te se ponovno vratih na Piazzu del Plebiscito. Dok čekam krepku riblju juhu sa šafranom u starom restoranu La Moretta, stanem promatrati zidna lica slikovitog trga. Pod Sv. Dominikom teatralno se spuštaju dvostruka stubišta i rampe do granitnog pločnika kojeg s triju strana definiraju pročelja gradskih palača. U njima su danas smještene komunalna knjižnica, sjedište prefekture, gradski muzej te različite kulturne i političke institucije.

Naglo je granulo sunce nad tornjem guvernerove palače.

Trg se puni ljudima. Golubovi vješto kljuckaju ostatke kruha pod nogama gostiju. Fasade poprimaju boje vanilije, okera, cinobera i bijelog kašmira. Na zvučnicima započinje tako poznata melodija Umberta Tozzija: Gente di mare... Uz Brodetto marchigiano i kapljicu slankastog bijelog Verdicchia, sve se ubrzano stopi s bojama duše.

Popodnevno sunce je posve rastjeralo oblake. More je, napokon, plavo. Čuju se prvi lipanjski cvrčci u borovima pored ostataka rimskog amfiteatra. Odmah do njega – San Gregorio Illuminatore, malena crkva nekadašnjih armenskih benediktinskih redovnica. Uspinjem se do katedrale da bih vidio Duknovića.

Juraj Dalmatinac nije jedini hrvatski umjetnik koji je radio u Italiji. Ivan Duknović, renesansni kipar iz Vinišća, ostavio je mnoga djela razasuta od Rima, preko Ancone, do Venecije. Upravo se u ovdašnjoj katedrali čuva njegov posljednji rad, nadgrobni spomenik bl. G. Gianelliju iz 1509. godine. Mnoštvo je naših, vrsnih majstora, ostavilo dubok trag na talijansku umjetnost minulih epoha. Neki od njih će postati poznatiji i cjenjeniji u Italiji nego u domovini. Nedaleko Ancone nalazi se Urbino, u kojem je Lucijan Vranjanin u 15. stoljeću projektirao palaču vojvode Federica de Montefeltra. Znate li za Lucijana?

Suze mi dođu kada samo pomislim koliko malo poštujemo i poznajemo svoje. Današnji mladići i djevojke će znati nabrojati sve pjesme opskurnog glazbenog narodnjaštva iz limba susjednih nam zemalja, no neće ni pokušati upoznati svoje vrijednosti i vrijednosti svojih predaka, a kamoli dičiti se njima. Istovremeno, pak, ugledni talijanski povjesničar umjetnosti Arduino Colasanti kaže za Vranjanina:

– To je umjetnik koji je s Filippom Brunelleschijem i Leonom Battistom Albertijem najpotpunije preporodio antičku i stvorio novu arhitekturu!

Što tek reći o Juliju Kloviću, kojeg su suvremenici nazivali „Michelangelom minijature“, a Talijani iskazali takvu čast da su ga pokopali u rimskoj crkvi San Pietro in Vincoli, odmah do čuvenog Buonarrotijevog Mojsija.

Uz rijetke izuzetke, moj ljubljeni hrvatski narod je, kako u manirima, tako i u kulturi, postao – ništa.

Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti!

U suton odlazim za Loreto.

Evo me, majčice!

Posrednice naša, ozdravi nam duše i obrati srca.