MEĐU VODAMA MINCIA

Pogubio sam sve fotografije iz Mantove. Film s očevog starog ruskog fotoaparata sam razvio u jednoj zadarskoj radnji nedaleko „četiri kantuna“. Ipak, nije mi žao izgubljenih slika. Sjećanja su uvijek zanosnija. A sjećam se dosta toga...

Primjerice, „mini Sv. Donata“ na Piazzi delle Erbe (tako sam zvao rotundu Sv. Lovre), prelomljenih lukova franjevačke crkve u predvečerje, neergonomskih čučavaca u kafeteriji pred Sv. Andrijom te, dakako, Mantegninih iluzionističkih freski u Cameri degli Sposi.

Neobično zadovoljstvo mi pruža kopanje po vlastitim uspomenama. Rijetko kopam po licima ljudi, koliko god ih volim promatrati. Još rjeđe po razgovorima i temama kojih se i ne sjećam pa nemam po čemu kopati. Uostalom, nikad nisam volio previše razgovarati. No kopati po freskama, kontraforima (koji u Italiji nisu ni blizu onim francuskim), golubovima na trgovima i boji neba koja se, kakve god nijanse bila, uvijek tako skladno stapa s obrisima talijanskih gradova – to mi je najdraže. To čak nije ni kopanje, već posve jasno uprisutnjenje.

„Mantegna: Padova, Verona, Mantova“ – ime je izložbe koja je 2006. godine postavljena u nekolicini umjetničkih institucija a koja je celebrirala 500.-tu godišnjicu smrti velikog slikara. Osim u Vicenzi, noćio sam u potkrovlju hotela Mastino u Veroni. U potkrovlju s pogledom na rimsku arenu.

Kada razmišljam o Mantegni, čija sam djela satima proučavao u mnogim halama talijanskih muzeja, prvo što mi padne na pamet jest pala San Zeno. A drugo – glas profesora Emila Hilje sa zadarskog Sveučilišta: „desni anđelčić pred Bogorodičinim nogama svira lutnju. To je d-mol, ako se ne varam.“ Kada si samo zamislim ispraznost većine današnje umjetnosti koja svoje želje upražnjava nagonski, a promišljanje likovnog djela svodi na bezlično mudrijanje lišeno i najmanje vrijednosti, bude mi loše. Pala San Zeno, osim što te zgrabi i uvuče u Božansku Istinu, još ti i svira. U d-molu. Tužnom akordu.

Kako i ne bi kad će ti, Marijo, mač probosti dušu – kako veli proročanstvo starca Šimuna pri Prikazanju Gospodinovu. A Ona, svake hvale dostojna, puna tuge gleda mimo promatrača. Mimo mene. Majčinska bol je neizmjerna, no „iz krvi i bola niknut će cvijeće“ – sjetih se lijepe naše domoljubne dok stojim pred Njom u Palazzo della Gran Guardia u Veroni.

Iz smrti će niknuti Život.

Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam.

Odjednom se prostorom prolomi piskav zvuk alarma. Isuviše sam se približio lijevom anđelčiću do Bogorodičinih nogu, kako bi se uvjerio da on stvarno naštimava svoj instrument. Uistinu je tako. Čak je i prignuo uho. Vitka kustosica me upozori s hinjenom strogoćom.

Čim se udaljila uzdignuta nosa koji reže oblake, a što je svojstveno svim čuvaricama ovdašnjih muzeja, htjedoh se opet približiti Mantegni te aktivirati alarm samo da vidim malo iskrene nervoze na njenom lijepom licu.

No zovnuo me prijatelj da je vrijeme za večeru. Ponekad sam k'o dijete.

...

 

Ranom zorom smo se zaputili prema jugu. U Mantovu.

Plavičasta koprena vodene pare se nadvila nad Lago Inferiore. Stižemo pred ulaz Palazza Te. Još nema gužve. Milozvučan cvrkut u krošnjama zelenih topola. Fini sunčevi snopovi griju mi lice.

Hvala Ti za noćni mir i za svjetlo novoga dana, Gospodine.

Giulio Romano, toskanski slikar i arhitekt, posljednje godine svoga života proveo je u Mantovi. Upravo je on projektirao i djelomično oslikao palaču na južnom rubu grada koja se smatra jednim od najranijih primjera manirističke arhitekture u Italiji. Tipična, rekao bih Sanmichelijeva rustika pročelja koja skriva izuzetno linearan odnos građevnih jedinica i hortikulturnog uređenja ove ladanjske rezidencije.

No skriva, ovom prilikom, još nešto. Mantegnino „Oplakivanje Krista“. Kako je samo riječima teško izraziti svu genijalnost i ljepotu ovoga ulja, koje je stiglo iz milanske Brere.

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!

Sunce je već u zenitu.

Polaže svoje tople ruke na ulice aristokratskog grada. Upravo onako, da se zasjenjeni pješački trijemovi u podnožjima urbanističkih sklopova čine još tamnijim. Takav kontrast se o podneva može često uživati u nekolicini gradova Lombardije, Veneta i Emilie-Romagne. Bologna, Ferrara, Padova, Mantova... Sve ih odlikuje prisustvo elegantnih trijemova u prizemljima, najčešće svjetovnih, građevina. Oni danas kriju različite butike, suvenirnice i živopisne osterije.

– Pa ovdje nikako ne možeš pokisnuti! – primijeti prijatelj dok hvatamo jedini slobodan stol u restorančiću na Piazzi Andrea Mantegna. Nešto ranije smo razgledali izuzetno rješenje Case Mantegne koja kombinira kružni atrij unutar masivnog kubičnog bloka.

Dok čekamo jelo, pomislih – Andrea nad Andreom. Pred nama je bazilika San Andrea čije se pročelje nadvija nad Piazzom. Veličanstvena simfonija oblika Leona Battiste Albertija. Takav sklad, takva promišljenost, takva umjetnička istančanost. Nisam dugo izdržao. Naglo sam ustao jurnuvši kroz portal.

Pod golemim bačvastim svodom presvučenim pozlaćenim kasetama kleknuo sam pred svoga Boga. Ovo su najljepši trenutci moga života; kada u divnim djelima ljudskim koja slave Alfu i Omegu zadrhtim u molitvi. Svaki detalj ovog renesansnog dragulja me istovremeno i nadimlje i umiruje. To je uvijek tako kada sam u kući Oca. Kapnula je suza na hrastovo klecalo. Kakva milost. Isuse, uzdam se u Tebe!

Sveti Andrija, ti si bio prvi koji je prepoznao i slijedio Jaganjca Božjega. Pomozi mi da naučim nositi svakodnevne križeve bez prigovora.

Alberti je, poput mnogih drugih talijanskih stvaraoca, bio i teoretičar umjetnosti. Čak i više od toga, bio je homo universalis – svestrani čovjek renesanse. Valja pročitati njegove rasprave „O umijeću građenja“, „O kiparstvu“ i „O slikarstvu“ da bi se shvatio doseg njegova znanja i utjecaja na umjetnost i stvaralaštvo toga vremena. Neki autori smatraju, da je svojim nazorima o ljudskoj prirodi kao mješavini zvjerskih i anđeoskih obilježja, utjecao i na velik broj ondašnjih književnika, između ostalih i na Marina Držića.

Grob našeg Dubrovčanina je u obližnjoj Veneciji. Basilica dei Santi Giovanni e Paolo.

Vraćajući se za stol još jednom zastanem pred pročeljem. Toliko volim tu harmoniju klasičnih oblika da mi se Gaudi sa svojim vratolomijama po Barceloni i načičkane čipke dresdenskog Zwingera (kojem sam se nekoć divio) učine degutantnim. Ne znam...jednostavno je tako.

Nismo pretjerali. Agnoli in brodo – tradicionalno mantovansko jelo od tjestenine punjene mješavinom svinjetine, govedine i pileće jetrice u bistroj pilećoj juhi. Nešto kasnije, prhku Sbrisolonu s bademima, začinili smo slatkim desertnim vinom Torcato iz Vicenze koje inače ne volim, no uz ovaj ukusni desert se jednostavno veže.

Ljubavni par golubova se skrio u svjetlarnik nad pročelnim zabatom. On hvata nju. Ona se pretvara. Tobože nezainteresirana. On, valjda misleć' – koja luda, nestane u oštrom letu za ugao prema štandovima Piazze Sordello. Ona se trenutak nećka. Eto je već za njim. Puno se dade naučiti iz igre dvaju lombardijskih golubova.

Potjerala ga njena koketna manipulacija. Potjeran je bio i Shakespeareov Romeo iz Verone upravo u Mantovu, nakon što je ubio Tybalta, dok je sudbinu tragične Gildine ljubavi u Rigolettu Giuseppe Verdi također smjestio u Mantovu.

Ručak sa Svetim Andrijom.

Betsaidski ribar, brat Šimuna Petra, „Prvopozvani“ svoje je posljednje počivalište pronašao u grčkom Patrasu. Mnoge crkve nose titular prema ovom apostolu. Među inima, i moja župna crkva na Sućidru u Splitu. Inače, ovaj ružnjikavi kvart dobio je ime po sv. Izidoru. Od predromaničke crkvice iz 9. stoljeća ostali su sačuvani samo nadvratnik i ulomak zabata oltarne pregrade koji se čuvaju u Muzeju grada Splita.

Gradnja mantovanske bazilike započela je po nalogu Ludovika III. Gonzage u 15. stoljeću, na mjestu starog benediktinskog samostana od kojeg je ostao samo zvonik. Gonzage su gospodarile Mantovom od kasnog srednjeg vijeka pa sve do početka 18. stoljeća kada grad biva pripojen Austriji. To je jedna od mnogih velikaških obitelji koje su čvrsto vladale talijanskim gradovima, naročito tijekom plodonosnog renesansnog razdoblja. Mantegna je njihove članove, s profinjenom sceničnošću i minucioznom portretistikom, prikazao na freskama u obližnjem Castellu di San Giorgio.

Fina talijanska gospoda u bijelim košuljama visokih kragni i bež lanenim hlačama naviru iz susjednih uličica. Drže se po dvoje-troje.

U Italiji se rijetko može naići na domicilne sredovječne parove kako odlaze zajedno na gastronomsku okrjepu. Uglavnom se gospoda drže zajedno, baš kao i gospođe. Ima nešto posebno u tome. Ni dame ni muškarci se ne vole šepuriti suprotnim spolom gledajući tko ih gleda, kao što je često slučaj na našoj, sve manje decentnoj, a sve više vulgarnoj splitskoj rivi. Tako da sam se uklopio u ambijent ispijajući slatki Limoncello s dobrim prijateljem sa studija. Moj pradjed je bio Talijan. Dolje s juga čizme, iz osunčane Kalabrije.

Mantova je s tri strane okružena jezerima koja se pune vodom iz rijeke Mincio. Da, to je onaj lijevi pritok rijeke Pad na čijim se obalama svojevremeno utaborio strašni Atila i odustao od svog pohoda na Rim kada je papa Leon I. Veliki hrabro istupio pred njega rekavši mu: „U ime Božje, vrati se natrag, napusti Italiju i pođi u svoju domovinu!“

...

 

Topla ljetna večer. Zuje komarci nad vodama Mincia. Kroz tihu noć klizim prema Vicenzi.

Još nije prekasno. Veselim se hladnoj Birri Moretti pred počinak.

Odnijeli su nas razgovori.

U sitne sate se sjetih Vergilija. Pisao je o legendi o postanku Mantove, prema kojoj je grad dobio ime po grčkoj mitskoj proročici iz Tebe – Manto, kćeri vrača Tirezija.

Onako zanesen, što ljepotom poodmaklog dana što Morettijem, zatražim ključ na recepciji hotela te ljupkoj gospođici izrecitiram Danteove stihove iz prvog pjevanja „Pakla“ koje prozbori Vergilije u „mračnoj šumi“:

Već nisam čovjek; bjeh u dane svoje,

a roditelji, lombardijsko pleme,

iz Mantove mi bjehu obadvoje. 

– Buona notte Signore. – uzvrati mi službeno.

                                                                                                            Foto: https://www.1zoom.me/en/