KATULOVA OPOMENA

Rosnim jutrom se širi oštar zadah konjske balege. Štale konjičkog kluba pod mojim prozorom. Nad zelenim poljima Padske nizine rađa se dan za kojeg ću puno kasnije saznati da ću ga pamtiti po njoj.

Villafranca je maleno naselje antičkog podrijetla, o čemu svjedoči još uvijek koliko-toliko sačuvan ortogonalni raster gradskih ulica. Zgodno mjestašce za sve posjetioce obližnje Verone zbog jeftinijeg smještaja. U istočnom dijelu grada je solidan restoran La Greca. Sinoć sam ukusni fritto misto nadopunio intenzivnim i trpkim okusom Valpolicella. Krasni crni nektar od prezrelog grožđa venetskih vinograda.

Ona je jela...ne sjećam se. Valjda pizzu kao i obično. Uz Coca-colu. Strašne stvari nam radi macdonaldizacija kulture.

Sunce je nježno hlapilo posljednje kapi rose na putu za Lago di Garda. Najveće jezero u Italiji, podalpski ledenjački dragulj i prirodna granica između melodičnog Veneta i napirlitane Lombardije. Voda se blago ljeska pod toplim nebom. Usidrene barke svoja tijela prepuštaju mekoj igri jedva primjetnih valova.

Pogledah je u oči. Plavo zlato Garda se rasulo po njenoj šarenici. Plavoj. I meni zlatnoj.

Neka mjesta pamtim po noćnim lampionima, po arabeskama vlažnih kamenih pločnika. Neka pamtim po baroknim volutama ili vedutama prošaranim crkvenim i tvrđavnim tornjevima. Neka, pak, po atmosferi svoga srca. Rijetko koja pamtim po ljudima. Sirmione pamtim po njoj. Da, to je ona kojoj sam, uz dušu, poklonio nebrojene stihove. Ona za koju sam molio jednu od svoje dvije dnevne krunice.

Gospodin dao, Gospodin oduzeo. Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi...

Prolazim tankom prevlakom poluotoka na čijem se kraju smjestio pitoreskni grad. Zapravo, grad je na otoku kojeg s kopnom spajaju dva kamena mosta. U prošlosti su važnim gradskim centrima Italije više-manje upravljale plemićke obitelji: Gonzage, Medici, d'Este, Orsini, Colonna, Visconti, Sforze... Da nije bilo nekih njihovih članova koji su potencirali i novčano potpomagali između ostalog i umjetnost, pitanje je bismo li se danas tiskali među hordama turista na firentinskom Ponte Vecchiju. Veronom su u više od sto godina srednjeg vijeka vladali Scaligeri. Isti oni koji podigoše monumentalni kaštel uz sirmionske mostove. Sjajan primjer fortificirane luke.

Sunce odozgor. Sunce uz mene. Oba griju, svako na svoj način. Jesam li sretniji bio tada? Ima li ono Sunce odozgor drukčije planove za mene? Tako je prolazan zemaljski ushit. Tako neprolazan nebeski mir.

U životu nisam pojeo veći sladoled. Sirmione je, naime, veoma poznat po zasitnim sladoledima, termalnim izvorima, Katulovim pećinama i Nijemcima koji ovdje redovito planduju. Toliko je tvrdog i nazubljenog njemačkog govora po terasama trattoria da pomislih da sam s druge strane Alpa. U Überlingenu na Bodenskom jezeru, recimo.

Kupio sam kapsule lokalne sumporove vode. Više zbog lijepe talijanske ambalaže. No kasnije će mi pomoći u vrijeme proljetnih alergija. Pijemo cappuccino pod palmama Piazze Flaminije. Ime je dobio po boji habita kapucinskih redovnika. U nedalekoj Padovi svoje počivalište pronašao je i naš kapucin.

Sveti Leopolde Bogdane, skromni slugo slugu Božjih, moli za nas.

Nikad nije bila lijepa kao tada. Postojalo je u meni nešto petrarkistički. Onako...puno čežnje. Vidio sam Lauru u njoj i znao sam što će biti. Kaže pjesnik iz Arezza: Ako nije ljubav, šta to onda ćutim? Ako je ljubav, Bože, kakva je i koja?

Njegov grob je također blizu. U selu Arquà, čije su vlasti 1870. godine dodali njegovo ime nazivu mjesta. Arquà Petrarca. Tik do Padove.

Onaj Katul, rimski liričar čiji se ostatci ladanjske vile kriju na sjevernom rtu Sirmionea, zuji mi u ušima: Njena je lagodnost tvoja čahura, Katule. Opomene su krvnici zanosa.

Vitki labudovi smiono žvaču kornete iz ruku nasmijanih djevojaka. Vjetar pojačava. Jezerski valovi se presvlače iz plavičaste u bijelu vjenčanicu. Pjeni se Lago di Garda. Kaže mi da je sa sestrom gledala vjenčanice. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Labudovi odlaze siti. Rastaviše se od obale te krenu u nepoznato.

Često ostanem prenut razlikama među mentalitetima. U bavarskom dvorcu Neuschwanstein, toj kičastoj zaigranosti megalomanskog kralja Ludviga II., svaki svijećnjak, premda likovno bezvrijedan, čuva se pod debelim i pomno ulickanim pleksiglasom. Ovdje, pak, u Italiji, toliko značajnije manifestacije umjetničke kreativnosti bivaju prepuštene nonšalanciji, nerijetko i prašnjavosti, nemaru. Kao da Talijani znaju koja blaga imaju na svom poluotočnom raju, pa eto...tko bi sve to preangažirano čuvao. Možda upravo zato, ove brbljave ispijače caffe ristretta, krasi šarm. Valjda je tajna u neopterećenosti i svijesti o vlastitoj vrijednosti.

Petrarca je puno mislio, isuviše ginuo; poput Švabe za svijećnjakom. Čuda li, a čovjek bio Talijan!

Misli su otplovile dok stojim pred požutjelim freskama. Santa Maria Maggiore. Jednobrodna župna crkva niti minutu hoda od prijašnjeg cappuccina. Kakav divan titular. Poput one rimske na Eskvilinu u kojoj će naš Stepinac služiti svoju prvu misu.

– Alojzije, zvijezdo naša, znaš li žene bijele kao snijeg? Poput labudova koji odlaze u nepoznato? – upitah ga.

– Ja sam uvjeren, da će i danas nicati Samaritanke i Magdalene, to jest, žene, koje, digavši se iz žalosnog stanja grijeha, postaju najrevniji apostoli Kristovi, bjelji od snijega. – odgovori mi blaženik.

Zvoni mi mobitel. Mama, dobro sam. Ne brini. Kupio sam nam termalnu vodu za začepljen nos. Dolazim uskoro.

Sunce je visoko. Kameno krunište kaštela Scaligeri ostavljam za sobom.

Pitam je za kroj vjenčanice. Odmahuje rukom. Voda Garda se smirila. Vjetar je utihnuo.

Rijetko koja mjesta pamtim po ljudima. Sirmione pamtim po njoj.

                                                                                                                                               Foto: http://www.dronestagr.am/