BOTTICELLI U VENETU

Uistinu je teško pronaći Noale. Terraferma veneziana ima nebrojeno gradića razasutih među beskrajnim kružnim tokovima. Dobar sam s GPS-om. Štoviše, izvrstan. Svejedno sam se dobrano namučio da bi došao na odredište. Odredište koliko i ishodište.

Umjesno namješten i relativno jeftin apartman niti desetak kilometara od Venecije. Noale. Grad iz kojeg ću se idućih sedam dana svakim jutrom otisnuti u Presvijetlu.

Hvala ti sveti Kristofore što si me čuvao na putu.

Nisam ni parkirao automobil, a već pored svog prenoćišta ugledah široki portal s natpisom Wine bar Al Portico. Nije mi bila mrska ideja da nakon cjelodnevnog tumaranja venecijanskim labirintom odahnem uz čašu gustog Amaronea i par cicchetta. Venecijanci obožavaju te sitne zalogajčiće ''s nogu''.

Zovem Gabriellu.

– Arrivo in un minuto! – reče zadihano. Stigla je za manje od minute.

U onoj lepršavosti plave kose i nježnosti lica, podsjetila me na Botticellijevu Veneru u firentinskom Uffiziju.

Dva poljupca i srdačan zagrljaj. Ostao sam prenut. Mora da smo mi dinaridi, uslijed formalističkih i često mlakih rukovanja, zaboravili na tople ljudske pozdrave.

Moj domaćin ima jako lijepo ime. Gabriella. Jednom sam sanjao anđela Gabrijela. Dakako, svi u životu svašta sanjamo, a često, posve naivno, pridajemo snovima neka značenja. To je opasna igra lakomislenika. Let, pad, mačka, zubi i slične pojave. Gluposti.

Ipak, sjećam se svog stanja kada je Gabrijel stajao pored mene... Spokoj, sreća, punina, Istina. Ljubav onkraj snova. Čak sam i znao da je to upravo taj arkanđeo. Gabrijel. Onaj koji je pomogao Mojsiju razdvojiti Crveno more i Djevici Mariji navijestio da će roditi Sina Božjega.

Glasniče najvažnije vijesti u povijesti svijeta, učini bedem oko nas koji se trudimo živjeti Evanđelje.

Svanulo je jutro u Noaleu. Iako nemiran u iščekivanju ljepota koje će mi se danas prosuti pred očima, teško se odvajam od gorkog espressa u zelenom i mirisnom vrtu svog apartmana. Mislim na Tiziana, Veronesea, Bellinije, Tiepola, Držićev grob i Rivu dei Schiavoni na koju su Hrvati stoljećima iskrcavali slavonske trupce hrastovine i blokove istarskog vapnenca kako bi Venecija bila to što je danas.

Ključ je već u bravi. Motor Giuliette željno zagrmi. Jurim put lagune.

Ima nešto divno u samoći. Umjetnost se jače veže za srce, a svaki korak je prepun Boga. Nema mjesta za drugo. Veli sveti Pavao Korinćanima: Rado bih da budete bezbrižni. Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen.

Jednom će uz Božju volju, nadam se, doći i sveti sakrament predanja drugome. Do tada sam zadovoljan sebičnom činjenicom da me ispunjava jedino On i bajkovite fasade palača na Canal Grandeu.

Serenissima... Kraljica mora.

O tom čudu, ipak, nekom drugom zgodom.

...

Laguna je usnula. Večer polaže svoje umorno tijelo nad Noale.

Grad od nekakvih petnaestak tisuća ljudi pod mjesečinom. Uvijek sam volio noćne šetnje bez ljudi. I onaj prisni odnos s Ocem i samim sobom u tišini mračnih ulica. 

Prolazim Piazzom XX Settembre. 20. rujna 1870. godine. Mnogi trgovi u Italiji nose taj naziv. Tada je okončan Risorgimento – dugi proces talijanskog ujedinjenja pod kraljem Vittorijem Emanuelom II. To je onaj prpošni konjanik pred blještavim mramorom Oltara domovine na Venecijanskom trgu u Rimu. Sa svih rimskih uzvisina se vidi ta, kako je Rimljani zovu, pisaća mašina, zubna proteza ili svadbena torta od građevine.

Moderni Talijani nisu ni plahi odraz svoje povijesti. Manipulativni, posve iskomercijalizirani, neumorni sakupljači profita, priprosti i neotesani. Ni traga nekadašnjoj intelektualnoj britkosti i likovnoj profinjenosti. Polakomila se i pozapadnila nekoć najsuptilnija nacija svijeta. Prostituirala svoju narav.

Zemlja sv. Franje, sv. Rite, sv. Tome, sv. Padre Pia, sv. Katarine Sijenske, sv. Benedikta i mnogih drugih svjetionika nad morem ognja i sumpora, danas je, po dobnoj strukturi svojih žitelja, najstarija zemlja Europe! Zašto? Jednostavno: uz gnjilež liberalnih vrijednosti (koje nisu i nikad neće biti odraz spoznajnog i misaonog napretka, već isključivo zrcalo kulture koja prezire Boga i sve Božje), a koji je u Italiji uzeo maha, ovdje su ozakonjena istospolna partnerstva i legaliziran pobačaj.

Ja ne vjerujem nikome doli Kristu Kralju i presvetoj riječi Božjoj koja kaže o homoseksualnosti: Ne varajte se muškoložnici... O pobačaju, pak, posve je dovoljna peta zapovijed. Ne ubij!

Talijani još uvijek baštine posebnu čar u udvaranju stranim gospođicama. Ležerni stil života koji ih je krasio ipak sve više kopni. Jedino značajnije što im je ostalo od nekadašnjeg neodoljivog štiha jest moda. A i to, kako gdje. Srednja i donekle sjeverna Italija u tome prednjače. Na  jugu i u manjim mjestima sve je i dalje do krajnje ispraznosti pomodno. Muškarci koji obožavaju pokazivati dlakave gležnjeve usred ciče zime i žene u muškim majicama s natpisom GAP.

Noćne misli.

Odlazim do Santi Felice e Fortunato Martiri. Renesansna crkva posvećena mučenicima iz 4. stoljeća, braći iz Vicenze. Umrli su za Krista pod Dioklecijanovim progonima. Kao i splitski zaštitnici sveti Dujam i sveti Anastazije. Često osjetim gorčinu kada čujem hvalospjeve splitskom mučitelju Isusovih sljedbenika.

Slatku utjehu mi pruža što se u tvom mauzoleju, Dioklecijane, ne štuje tvoja ruka smrti, već Križ života.

Naš zaštitniče blaženi, o Dujme slavni biskupe, milostiv nam budi.

Vraćam se u svoje odaje. Sutra me čeka Torcello, prva naseobina lagune dok duždeva još nije bilo.

Gabriella je na sve pazila. Od prhkih jutarnjih kroasana do rezervnog ključa ispod žardinjere s ljubičastom bugenvilijom. Najviše me veseli što je stavila mrežu protiv komaraca na prozorska okna. Ti mali vampiri ovdje su pregladni.

Aprilia se proizvodi u Noaleu. Jedan od izdanaka bogate talijanske auto-moto industrije.

Vozim Autostradom A4 prema Trstu. Venecije sam se nasitio. Razmišljam o Gabrielli i njenoj plavoj kosi na ljetnom lahoru, što se mrsi k'o Venerina u Uffiziju.

Na radiju Enrico Caruso.

Su passeggeri, venite via! Santa Lucia! Santa Lucia!

                                                                                                                       Foto: https://www.flickr.com/