BOTTICELLI U VENETU
Uistinu je teško
pronaći Noale. Terraferma veneziana
ima nebrojeno gradića razasutih među beskrajnim kružnim tokovima. Dobar sam s
GPS-om. Štoviše, izvrstan. Svejedno sam se dobrano namučio da bi došao na
odredište. Odredište koliko i ishodište.
Umjesno
namješten i relativno jeftin apartman niti desetak kilometara od Venecije.
Noale. Grad iz kojeg ću se idućih sedam dana svakim jutrom otisnuti u Presvijetlu.
Hvala ti sveti Kristofore što si me čuvao na putu.
Nisam ni
parkirao automobil, a već pored svog prenoćišta ugledah široki portal s
natpisom Wine bar Al Portico. Nije mi
bila mrska ideja da nakon cjelodnevnog tumaranja venecijanskim labirintom
odahnem uz čašu gustog Amaronea i par cicchetta.
Venecijanci obožavaju te sitne zalogajčiće ''s nogu''.
Zovem Gabriellu.
–
Arrivo in un minuto! – reče zadihano. Stigla je za manje od minute.
U onoj
lepršavosti plave kose i nježnosti lica, podsjetila me na Botticellijevu
Veneru u firentinskom Uffiziju.
Dva poljupca i srdačan zagrljaj. Ostao sam prenut. Mora da smo mi dinaridi,
uslijed formalističkih i često mlakih rukovanja, zaboravili na tople ljudske
pozdrave.
Moj domaćin ima
jako lijepo ime. Gabriella. Jednom sam sanjao anđela Gabrijela. Dakako, svi u
životu svašta sanjamo, a često, posve naivno, pridajemo snovima neka značenja.
To je opasna igra lakomislenika. Let, pad, mačka, zubi i slične pojave.
Gluposti.
Ipak, sjećam se svog
stanja kada je Gabrijel stajao pored mene... Spokoj, sreća, punina, Istina.
Ljubav onkraj snova. Čak sam i znao da je to upravo taj arkanđeo.
Gabrijel. Onaj koji je pomogao Mojsiju razdvojiti Crveno more i Djevici Mariji
navijestio da će roditi Sina Božjega.
Glasniče najvažnije vijesti u povijesti svijeta,
učini bedem oko nas koji se trudimo živjeti Evanđelje.
Svanulo je jutro
u Noaleu. Iako nemiran u iščekivanju ljepota koje će mi se danas prosuti
pred očima, teško se odvajam od gorkog espressa
u zelenom i mirisnom vrtu svog apartmana. Mislim na Tiziana, Veronesea,
Bellinije, Tiepola, Držićev grob i Rivu dei Schiavoni na koju su Hrvati
stoljećima iskrcavali slavonske trupce hrastovine i blokove istarskog vapnenca kako bi
Venecija bila to što je danas.
Ključ je već u
bravi. Motor Giuliette željno zagrmi. Jurim put lagune.
Ima nešto divno
u samoći. Umjetnost se jače veže za srce, a svaki korak je prepun Boga. Nema
mjesta za drugo. Veli sveti Pavao Korinćanima: Rado bih da budete bezbrižni. Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da
ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je
razdijeljen.
Jednom će uz
Božju volju, nadam se, doći i sveti sakrament predanja drugome. Do tada sam
zadovoljan sebičnom činjenicom da me ispunjava jedino On i bajkovite fasade
palača na Canal Grandeu.
Serenissima...
Kraljica mora.
O tom čudu,
ipak, nekom drugom zgodom.
...
Laguna je
usnula. Večer polaže svoje umorno tijelo nad Noale.
Grad od nekakvih petnaestak tisuća ljudi pod mjesečinom. Uvijek sam volio noćne šetnje bez ljudi. I onaj prisni odnos s Ocem i samim sobom u tišini mračnih ulica.
Prolazim Piazzom XX Settembre. 20. rujna 1870. godine. Mnogi trgovi u Italiji nose
taj naziv. Tada je okončan Risorgimento
– dugi proces talijanskog ujedinjenja pod kraljem Vittorijem Emanuelom II. To
je onaj prpošni konjanik pred blještavim mramorom Oltara domovine na Venecijanskom
trgu u Rimu. Sa svih rimskih uzvisina se vidi ta, kako je Rimljani zovu, pisaća
mašina, zubna proteza ili svadbena torta od građevine.
Moderni Talijani
nisu ni plahi odraz svoje povijesti. Manipulativni, posve iskomercijalizirani,
neumorni sakupljači profita, priprosti i neotesani. Ni traga nekadašnjoj
intelektualnoj britkosti i likovnoj profinjenosti. Polakomila se i pozapadnila nekoć
najsuptilnija nacija svijeta. Prostituirala svoju narav.
Zemlja sv.
Franje, sv. Rite, sv. Tome, sv. Padre Pia, sv. Katarine Sijenske, sv. Benedikta
i mnogih drugih svjetionika nad morem ognja i sumpora, danas je, po dobnoj
strukturi svojih žitelja, najstarija zemlja Europe! Zašto? Jednostavno: uz gnjilež
liberalnih vrijednosti (koje nisu i nikad neće biti odraz spoznajnog i misaonog
napretka, već isključivo zrcalo kulture koja prezire Boga i sve Božje), a koji
je u Italiji uzeo maha, ovdje su ozakonjena istospolna partnerstva i
legaliziran pobačaj.
Ja ne vjerujem
nikome doli Kristu Kralju i presvetoj riječi Božjoj koja kaže o
homoseksualnosti: Ne varajte se
muškoložnici... O pobačaju, pak, posve je dovoljna peta zapovijed. Ne ubij!
Talijani još
uvijek baštine posebnu čar u udvaranju stranim gospođicama. Ležerni stil života
koji ih je krasio ipak sve više kopni. Jedino značajnije što im je ostalo od
nekadašnjeg neodoljivog štiha jest moda. A i to, kako gdje. Srednja i donekle sjeverna
Italija u tome prednjače. Na jugu i u
manjim mjestima sve je i dalje do krajnje ispraznosti pomodno. Muškarci koji
obožavaju pokazivati dlakave gležnjeve usred ciče zime i žene u muškim majicama
s natpisom GAP.
Noćne misli.
Odlazim do Santi
Felice e Fortunato Martiri. Renesansna crkva posvećena mučenicima iz 4.
stoljeća, braći iz Vicenze. Umrli su za Krista pod Dioklecijanovim progonima.
Kao i splitski zaštitnici sveti Dujam i sveti Anastazije. Često osjetim gorčinu
kada čujem hvalospjeve splitskom mučitelju Isusovih sljedbenika.
Slatku utjehu mi
pruža što se u tvom mauzoleju, Dioklecijane, ne štuje tvoja ruka smrti, već
Križ života.
Naš zaštitniče blaženi, o Dujme slavni biskupe,
milostiv nam budi.
Vraćam se u
svoje odaje. Sutra me čeka Torcello, prva naseobina lagune dok duždeva još nije
bilo.
Gabriella je na
sve pazila. Od prhkih jutarnjih kroasana do rezervnog ključa ispod žardinjere s
ljubičastom bugenvilijom. Najviše me veseli što je stavila mrežu protiv
komaraca na prozorska okna. Ti mali vampiri ovdje su pregladni.
Aprilia se
proizvodi u Noaleu. Jedan od izdanaka bogate talijanske auto-moto industrije.
Vozim
Autostradom A4 prema Trstu. Venecije sam se nasitio. Razmišljam o Gabrielli i
njenoj plavoj kosi na ljetnom lahoru, što se mrsi k'o Venerina u Uffiziju.
Na radiju Enrico
Caruso.
Su passeggeri, venite via! Santa Lucia! Santa Lucia!
Foto: https://www.flickr.com/ |
Primjedbe
Objavi komentar