ASSUNTA

Kišilo je pri dolasku u Orvieto. Tako su čudesni ti urbani dragulji Umbrije i Toskane kada akropolski sviju gnijezdo na svojim brežuljcima. Ovdje je to još i naglašenije, budući da se do grada stiže uspinjačom. Svi medievalisti s Odsjeka za povijest umjetnosti zadarskog sveučilišta na kojem sam studirao, s velikim zanosom su govorili o Santa Maria Assunti. I ja sam bio među njima. Umjetnost romanike i gotike, kolegij koji je glasio za najteži, najlakše sam položio.

Santa Maria Assunta... Katedrala Uznesenja Marijina.

Često se u pregledima srednjovjekovne arhitekture u središnjoj Italiji naglašava bezvremenska ljepota sienske i firentinske prvostolnice. Možda i malo nepravedno. Siena i naročito Firenca u svojoj kulturološkoj potki posjeduju izniman identitet. Sve strukture ljudske misli i paleta besprijekornog stvaralaštva slile su se u jednom trenutku povijesti u Toskanu. Čini se da je to nagovijestilo buduće drhtajuće disanje svih onih posjetilaca koji gube sebe pod kupolom Brunelleschija ili čipkom fasade sienskog Duoma. Orvieto je ostao po strani...

Zlate se mozaici nad portalskim lunetama. Rođenje Bogorodice, Krunidba Bogorodice... Kroz prohladnu proljetnu kišu tanki mlazovi zalazećeg sunca probijaju svoj put do katedrale. Ona, onako divna, sama, bez polifonije turističkih glasova, naglo zablista na sivoj pozadini neba.

U tom trenutku, kao da čuh riječi svetog Bernarda iz Clairvauxa: Uzlazeći iz pustinje, Kraljica je svijeta postala, u svojoj raskoši lijepa i ugodna anđelima Božjim.

Nikad me nije dojmila gluha praznina lađa firentinske Sante Marie del Fiore. U polikromiji kamena (svojstvenoj mnogim ovdašnjih bogomoljama) nutrine Assunte, pronašao sam i mir i nadahnuće. Čak i ono otvoreno drveno krovište bilo mi je milije duši od snažnog križnog svodovlja u Firenci. Dolazim do posljednjeg traveja pred transeptom znajući što me čeka.

Iz knjiga se sjećam Luce Signorellija i onih njegovih aktova što se izvijaju pred demonskim batinanjem pomoćnika oca laži. Sada sam tu, pod grotlom tih tjelesa koja ne samo da vidim, već i čujem, njušim ih, znojim se. Skupa s Fra Angelicom, Luca je početkom 16. stoljeća završio Posljednji sud na zidovima kapele San Brizio.

Pogledom prebirem po licima, grču, jauku srca...

O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, sačuvaj nas od paklenoga ognja...

Časna sestra Dolores me požuruje na molitvu s druge strane transepta.

Kapela platna iz Bolsene. U obližnjem gradiću na obalama vulkanskog jezera, 1263. godine služena je euharistija. Rafael ju je prikazao na freski u apostolskoj palači Vatikana. Krv je kapnula iz hostije na maleni kvadrat svećenikovog korporala.

Slava Tebi Isuse.

Koljena već sama traže klecalo. Časna sestra Dolores započinje molitvu.

Nebo nad Assuntom se raščistilo. Poprimilo je one jasne modre boje predvečerja kao kad je kod nas bura. Krovovi Orvieta su se oštro ocrtavali u sutonu. Čim sam zašao u Viu del Duomo, tamo pored guste krošnje La Piazzete, osvrnuo sam se i vidio zlatne mozaike pročelja u malenoj lokvi među granitnim pločama.

Odraz Uznesenja. Čuj naše molitve, Ružo Otajstvena.

Skrećem desno u Corso Cavour, dugačku ulicu koja presijeca Orvieto poput riblje kralježnice na dva dijela. U urbanizmu postoje gradovi s takvim, tzv. ribljim tlocrtom. Možda Orvieto i nije najbolji primjer, no naša Korčula zasigurno jest. Školski primjer, reklo bi se.

Dok se spuštam prema uspinjači, kojom ću se, u ovom slučaju, ipak spustiti a ne uspeti, osluškujem tišinu ove žile kucavice grada. Nema vreve, nema Azijata s kamerom u jednoj i fotoaparatom u drugoj ruci. Nema ničeg, doli čiste poetike starih fasada prekrivenih lončanicama s crvenim pelargonijama i pokojom umbrijskom staricom.

Mir, harmonija i Majka. Orvieto.

Kako su gradili Assuntu? Kako su slagali one skladne linije od bijelog travertina i plavosivog bazalta na njenim bočnim zidnim licima? Kako su je oslikavali, klesali njene svece, temeljili? Čujem da je u novosagrađenoj Zdravstvenoj školi u Splitu nakon kratkog vremena počela otpadati fasada. A kasnosrednjovjekovne ruke iz Orvieta nisu imale ni struje, ni suvremene tehnologije, a ni suvremenih materijala. Možda su imale više ljubavi prema Majci, više vjere. U neprolazno. U vječno. U Boga.

Sjetih se naših, recimo modernih, crkava. Ježim se tih betonskih tvorničkih hala na koje je apliciran Križ. Tu se ne radi o pitanju istine o sveprisutnosti Svevišnjeg, već o našem poštovanju Svevišnjeg. Kraljevi zemaljski, kancelari i političari žive u blještavim palačama punim pozlate i brokata, a Putu, Istini i Životu, mi vjernici gradimo betonska čudovišta bez trunke duhovnosti. Kralja neba i zemlje smo smjestili u sivu, ružnu kocku. Tugu današnje arhitekture.

Pred raskošnom pozornicom opsjene i laži koju su patetičnim zanosom gradili arhitekti kulture smrti od Francuske revolucije naovamo, mi smo ustuknuli. Kako u molitvi, poniznosti i nesebičnom davanju, tako i u gradnji zemaljske kuće Oca. Uvijek treba stremiti k Nebu, ovozemaljsko je prolazno. No ja, bijedni grešnik, u srcu osjećam da Ti Gospode, nisi zaslužio da se kruh i vino pretvaraju u Tvoju krv i tijelo u armiranobetonskim kavezima. I mala, skromna poljska kapela ima više ljubavi za Tebe.

Smračilo se. Uspinjača tiho klizi prema parkiralištu. Dolores mi daje šiltericu s našom šahovnicom.

Na Autostradi del Sol pjevamo: Naša Majko, naša zoro zlata...

                                                            Foto: https://www.wallpaperflare.com/