UMALO SMO ZAJEDNO USNULI

Umalo smo zajedno usnuli

u venetskoj noći pored Garda,

kad ti je lahor, tihi, potmuli,

smeo vjeđe - uskrsnuće sklada.

Jednom sam ubio svoje tijelo

moleći čopore da utihnu.

Htjedoh te skriti previše smjelo

u dušu. Čista savjest ti viknu.

Nisam ti vidio oči od tad;

i nisam znao što me to reže.

Pod maglama naš je sunčani grad.

Zašto svi ljudi od mene bježe?

Ja, nota u kajdanki života,

koja vri za zvukom violina,

ostadoh sam, žedan svih ljepota,

u suhoći, u plamenu vina.

Ruke ti nisam ljubio dugo.

Moji su dani s molitvom srasli.

Tko će te snit', moja mila tugo,

u svjetlu, kojeg drugi bi zgasli?

Umalo smo zajedno usnuli

u venetskoj noći pored Garda.

Jutrom bi možda znali. Svanuli

u veni Boga, tad i za svagda.

                                                                                                                      Foto: https://hr.wikipedia.org/wiki/Gardsko_jezero