OTOK

Ima jedna tajna u moru ispod Krete,

posve mali otok od tisuću beskraja,

što stoji sam u zarezu vremena i nije mu do svijeta.

Tamo žive žene bijelih tunika koje se mole u kapeli nad selom.

Mole se stalno. Dragi Bože, da mi je moliti tako...

Dolje u luci jedna lađa se njiše po svijetlom moru

i sve je puno sunca, sve je puno istine.

Vjetar s juga širi miris njihove kose do obala.

Kakvog li zlata! – kliknu smilje i metvica.

Svojim finim gležnjevima lebde pod žutim krošnjama mimoze,

a plavim očima gledaju oblake što se bijele.

Ovdje nema prostih pastira koji bi im oteli djevičanstvo

i zgazili ih svojim teškim nogama.

Kada sam svoja jedra prepustio svim vjetrovima

i dočekao pomor sebe u praznini,

barka mi udari o mali otok ispod Krete.

Jedna od njih, s krunicom u rukama, tek se malo osvrne.

Zastane. Okrene se, i položi svoje plave oči na mene.

Ima li na svijetu cvijeta koji pored tebe ne bi uvenuo u trenu?

Moj Oče, zar zaslužiš da me gleda...

Zar zaslužih da svoje tijelo na toplom vjetru okrene prema meni?

Pruža ruke... I vodi me do kapele.

Kada me privela k Tebi i mojoj smrti udahnula život,

nestala je u pučini... Nestao je otok.

Posve mali otok od tisuću beskraja.

I kao da je još uvijek prepoznajem

u divnim šumama Bosne, gdje su tratinčice brale naše majke.

Kao da je mirišem na svakom uglu stranog svijeta,

i čujem u svakoj noti svoje duše.

Kao da je volim jednako na otoku sunca i otoku kiše.

Pod pljuskom, sada, daleko od njenih obala,

ja sretan snivam.

Jer znam da se okrenula na vjetru.

 

                                                                                                                                                    Foto: https://www.goodfon.com/