MAJAKOVSKI BULAZNI S JESENJINOM

Kako bi samo bilo prosto, oduzet od tišine, naslućivati te. A kako tek neprikladno započeti išta ne očekujući tjeskobu. Još uvijek nespreman, možda pronađem skriveni koridor u čijoj me jeci ipak poželiš čuti. Ako i ne bude tako, neka namjera ostane tihi spjev očaju.

S vremena na vrijeme uspijevam iz sebe iščupati dio tvojih nota. Tada, jedrim tek kratko. Sve snene ljubavi, no ništa manje duboke, nikada mi u potpunosti nisu dopuštale da te prigrlim kao višu istinu. Postojalo je nešto u tvojim potragama pred čime bih ustuknuo. Neka je to majka, nek' je domovina, nek' je posvemašnje i neotuđivo prisjećanje…ne znam. Ne znam ni kako si se usudio plamtjeti za isto, a tako tužno bio osakaćen prividima. Zar su te noćne beštije, te trule mješine podno barskih stolaca jače gonile ka suzama? Jesi li u caklinama njihovih uvenulih bića prizivao voljene? Nikada te neću smatrati prijevarom, niti tvojim snovima uskraćivati smisao. Ta i nemam pravo na to. Ipak, ti prokleti duše moga ganuća, mogao si voljeti još i jače.

Često prizivam trenutke kada si opetovanom riječju rijekama dubio korito, a humcima zakidao spokoj. Koliko je boli potrebno kada se zakulisju predaš uslijed nedostižnih čežnji?! Koliko je straha i opscene u tvome posljednjem činu kojim si me neljudski zadužio?! I konačna ti je misao bila tek djetinja želja, prijatelju moj…

Ne želim da me zavodiš svojim titrajima iza granice. Ne želim ti ni ime spomenuti u teškim noćima nad nama. No jednako, šapatom te molim da mi ne zakineš svoju sjenku na mostovima lutanja i ne dopustiš mi kletve čak i kada ih prisebnošću zazivam.

Gdje smo li prijatelju u ovoj čaši otrova? Gdje smo skrili naše molitve? Pored nas sve prolazi, sve vene i sve živi, a mi se životom kao hvalimo. No, ja ti ovo govorim ne zato da bih s tobom utonuo u bolne prepjeve niti se suosjećao s tvojom suzom; ta gade mi se i moje i tvoje! Dugo smo ih prolijevali zbog bezvrijednih, bezdušnih zmija i skakavaca, a krasne gorske pantere i purpurne vučje stope nismo zamjećivali. Kako su nam oči bile zatvorene, prijatelju...  Kako smo se bezvlađu sebe prepuštali bez pravog povoda i razloga. Od zidova oko nas koje smo tobožnjom slašću podizali, horizonti izvanjski nam ostadoše nedokučeni. Zar ne vidiš? Zar ti nije jasno kakve spodobe smo voljeli? Naše najtananije strune im poklanjali za ništa. Da bi bili ismijani, ostali u samoći groznog tjeskobnog pogleda. Nismo li nimalo jaki? Zašto nas slabosti golicaju tako snažno? One to mogu biti i dalje, no s druge strane bedema onih prokletih koji od nas bedake učiniše. Sami smo sebe k'o stoku u tor skupili. Konje crne, prpošne i gazele vjetrovite smo uškopili. Zbog predsmrtnih žaba krastača. Zbog treseta močvarnog koji ni sanjati bistre potoke ne može. Čuješ li me? Čuješ li ovaj upitnik koji zna da smo mogli i morali biti bolji. Bolji ljudi na koncu svega.

Meni je tek žao prijatelju, što na one zidove prerijetko skočim i nikako da se dulje zadržim. Treba mi netko da me pridrži, da me pogurne i sunce bi se uvijek caklilo u mom oku. Ovako mi se tek tuga alkoholna cakli. Arije isprazne pjeva nad noćima tmastim vjerujuć' da su vrijedne ičega. Tužni smo mi ljudi, nas dva zalutala duha, nas dvoje stjegonoša koji vojske nemaju. Da li je mudrost ta koju smo jeftino prodali? Da li nas je površnost posve zavela? Kako smo si mogli to dopustiti? Nekoć sam ti pisao, zar se ne sjećaš – ta gdje li su naše falange nestale? Tko ih je pokorio, tko je nas pokorio? Neki bljezgari, ludaši i kukavice? Jadni smo, eto što smo. Bijedni i jadni smo postali. Sve smo dali za ljubav u svijetu koji ljubavi nema. Pa ne može se cvijet saditi na Mjesecu, niti može aligatorska silueta krasiti naše sobne akvarije. I jasno, onako bez susprezanja te pitam – zašto smo se ubili???

Bili smo satkani od nebeskih težnji, a sveli smo se na životinjske putenosti. I neka je tako, neka svi živci nabubre do prsnuća ako treba, samo ako je u njima ljubavi. A ako je nema prijatelju, uzdasi će nam biti kao zvuk leptira koji nam je prekrio lice, a već ga nema. A ja znam, kao što znaš i ti (jer smo to vidjeli i osjetili) da ti zvuci nisu ni plahi odraz leptirovog orkestra koji drveće čupa, koji more ruje i nas oslobađa. I nije bitno hoćemo li ga ikada pronaći i čuti, bitno je biti hrabar prijatelju, hrabar do besvijesti, hrabar do Boga; umrijeti svijetu i nestati ugodi. Znaš li koje dvije stvari sam naučio, a koje sami sebi niječemo mjesto da im se divimo? Prva je da najgore iz ljudi izlazi kada nije po njihovu, a druga je da ima ljudi iz kojih najbolje izlazi kada nije po njihovu. Jedina razlika između njih je ta što drugi vole, a prvi su korov. A korov se siječe i pali, zar ne?

Nadam se da me razumiješ i da slobodu o kojoj sva usta Rusije sikću po moskovskim kavanama, mi umijemo upoznati po viteštvu i srcima. Koja me usahla spodoba može i želi uvjeriti da smo ludi? Gdje su njihove britkosti i ganuća? Gdje su njihovi oslonci i postamenti? Njih su zidovi progutali, prožvakali k'o pjenu koja se ni žvakati ne da. I zato ti kažem ja, koji prolazim kroz mračni tunel dijaboličnih glasova, da znam kako trava još uvijek može mirisati, a buktinje znojne, iz praiskona zapaljene, još uvijek mogu plamtjeti među nama. Vidim to jasno poput tebe dok ti ovo govorim, vidim sve i nije me strah. Gorimo, samo su nas prigasili. No ugasiti ljubav, nitko ne može. Vidim sve…prekasno.

Što li je ostalo od tebe relikvijo pustoši, isuviše moćna i nedokazana? Od čijih ljubavi sada trneš? Dal' se još uvijek snijeg skameni dok mu pričaš? Nisam ovdje da te bodrim, bila bi to gnusna krinka. Ali, onostranče, za mnom tvoje zvjerke još uvijek dahću i više od ičega ne želim im umaći! Ponad svega tebi, uvijek samo tebi, ne vjerujem! U poodmaklom prospektu vremena koje nas dijeli evo prigušujem sve svoje putanje i ovom nadasve nezadrživom molitvom priznajem ti i nepojmljivo. I mada znam da si korov, ja te odveć volim.

Kasno je, prijatelju. Poželio sam nestati u tvojoj pjesmi, a nestao si ti s njom. U jednom klancu usječenom u platformu predodređenosti gotovo slobodan si nagovijestio kako ćemo se ponovno sresti. Nek' bude na aveniji nekog ljepšeg jutra, ovaj put. Na koncu, obojica znamo da nema smijeha, da nema najveće sreće. Tek ushit ostaje, svet i nikad pokoren.

Upravo u tome, gadno smo se prevarili.

                                                                                                            Foto: http://www.littlebigtravelingcamera.com/?p=1545