KIŠI NAD PREDGRAĐEM

Moje sunce, tvoje predgrađe maleno, pod mojim prozorom

Sada mi je veliko i prostrano, nepoznato. Izgubljeno.

Bilo mi je sve, ulice, crkva, popodneva bez ljudi.

Sada je sve bez ljudi, bez tvoje kose koja se širi nad krovovima.

O, lažni, prijetvorni svijete!

Prevelik si da bi shvatio moju malu tugu.

Meni si bila sve, anđele moj, moja princezo.

Zar da se ičem radujem osim samoći i duši koja gori?

Ja odlazim, jer ti ne možeš otići iz mene, moja ljubavi.

Gle, one kapitele bijele, sive... Gle, atenske taverne u koje te htjedoh voditi...

Kiša je tamo, teška kiša pada, oblaci su sunce oteli i rijeke su nabujale.

Nema više datulja i meda, nema mastike i anisa.

Ugasile se gitare i nestale su pučine. Sve mi je oteto, sve mi je prokleto.

Lažni, prijetvorni svijete!

Zar si posve izgubio Boga? Zar si izgubio otoke?

Tvoje malo predgrađe izgubilo je boje.

Sada samo jedna boja hodi njime – tvoj osmijeh, tvoje oči.

Bože, koliko te volim, koliko griješim. Ne znam u čemu.

Možda se prevarih, možda potonuh pred tvojom lukom.

Pod mojim prozorom ti hodaš svaki dan, moliš se i učiš

Gdje su tajne ljubavi skrivene, a kome otkrivene. Znaš li kako je lako voljeti?

O, lažni, prijetvorni svijete! Sve si nam uništio...

U svojoj glazbi koja to nije, u svojoj ljepoti koja ružnoća je.

Toliko si velik, a moju malenu bol ne možeš primiti.

U tebi, al ne od tebe, valja pravednome biti!

Valja nama biti.

I kao da smo bili na tren.

Kad je tvoje predgrađe meni bilo čitav svijet.

                                                                                                                                                              Foto: https://direktno.hr/