EUROPSKE KATEDRALE: SAŽETI PREGLED SAKRALNE UMJETNOSTI ROMANIKE I GOTIKE

1. dio – kratki pregled osnovnih obilježja kasnosrednjovjekovne umjetnosti u Europi

1. KATEDRALA – POJAM I ULOGA, PROSTOR I VRIJEME, OBLICI

1.1. Romanika

1.1.1. POVIJESNI UVJETI

- Prostor: Ustrojstvo europskog prostora u Srednjem je vijeku bitno različito od današnjeg političkog ustrojstva. Neke karakteristične regije danas su podijeljene između tri ili četiri države, no zbog praktičnih ćemo se razloga pokušati što je više moguće držati današnjeg ustrojstva.

- Povećanje populacije: Stanovništvo Zapadne Europe udvostručilo se između 10. i 14. stoljeća. Od 14,7 milijuna oko 600. godine, broj je stanovnika do 950. godine narastao na 22,6 milijuna, a do 1348. godine (prije velike kuge) na 54,4 milijuna (prema J. C. Russellu).

- Razvoj gradova: Od desetog stoljeća nadalje nekadašnja će se naselja sve više oslobađati tutorstva feudalne gospode, a nova naselja, koja se osnivaju pod pokroviteljstvom feudalaca, dobivaju povlastice i prava koja privlače stalne grupe obrtnika i trgovaca. Slobodni je grad uživao pravnu i vojničku sigurnost (zidine više ne štite samo zamkove nego i gradove), te je okupljao najsposobniji dio pučanstva. Borbom, cjenkanjem, a osobito novcem, gradovi su vremenom stjecali pravo da održavaju redovite sajmove, potpadaju pod posebni tržišni zakon, pravo da kuju novac i utvrđuju mjere i utege, da im se sudi u lokalnom sudu po lokalnim propisima (gradski statuti), te konačno, i da nose oružje. Slobodni je grad bio izvor bogatstva, koje su feudalni gospodari znali dobro iskoristiti, ali je ujedno samopouzdanje i nezavisnost ljudi koji su se okupljali u komuni predstavljalo prijetnju cjelokupnom feudalnom režimu.

- Benediktinci: Samostanski red koji slijedi pravila redovničkog života što ih je sastavio Sv. Benedikt (480-543.) za opatiju u Monte Cassinu (528.), čime je stvorio novi, "zapadni" oblik samostanskog života, te ubrzo postao uzor za brojne europske redovnike i redovnice, koji podižu samostane u pravilu izvan gradova, kao središta nekog posjeda. Od 10. stoljeća samostani se počinju udruživati u kongregacije (Cluny 910., kamaldulci 1012., vallombrozi 1040., cisterciti 1098., silvestrani 1231., celestini 1244., olivetanci 1319.) s tendencijama strožeg centralizma, osobito u slučaju Clunya, koji je potkraj 11. stoljeća postao stvarno, idejno i organizacijsko središte čitave "monarhije redovnika", okupljenih u nekoliko stotina samostana. Stalna koncentracija materijalnih dobara, stjecanje niza posebnih privilegija unutar feudalnog društva, kao i posebnog položaja unutar same crkvene organizacije (nezavisnost u odnosu na biskupe) omogućili su im zauzimanje jednog od najistaknutijih mjesta u cjelokupnom životu srednjovjekovne Europe.

- Hodočasnici: Pokloničko putovanje do određenog mjesta iz religioznih motiva postalo je u Srednjem vijeku moćno sredstvo pokajanja i iskupljenja grijeha. Tri su važna odredišta - "Sveti grob" u Jeruzalemu, grobovi apostolskih prvaka u Rimu i grob Sv. Jakova u Santiago de Compostela. Hodočašća se odvijaju ili kao organizirani pohodi ili kao pojedinačna putovanja, najčešće dugotrajna, a odvijaju se ustaljenim pravcima na kojima lokalna prošteništa (benediktinske i katedralne crkve) postaju etape putovanja.

- Križari: Ideal ponovnog osvajanja zemaljskog Jeruzalema (oslobođenje "Svetog groba" iz ruku nevjernika), ostvarivan je u nizu pokreta od 11. do 13. stoljeća, u kojima se miješaju vjerski polet, demografski porast i poziv na pljačku.

1.1.2. ARHITEKTONSKI OBLICI

- Bazilika: Najčešći, iako ne i isključivi tip sakralne arhitekture. Romanička je bazilika uglavnom trobrodan ili peterobrodan prostor s transeptom i kriptom, s naglaskom na pročelje (zvonici, portali) i svetišni prostor (apside, deambulatorij). Najčešće su u potpunosti presvođene kombinacijom poluvaljkastih i križnih svodova.

- Ostali oblici: Dvoranske crkve, Križne crkve s kupolama, centralni tlocrti (kapele, krstionice).

- Svodovi: Osnovni oblici svođenja (križni i poluvaljkasti svod) preuzeti su iz ranijih razdoblja, no usvajanje vještine presvođivanja većih raspona omogućuje konačno nadsvođivanje glavnog broda bazilikalnih građevina (umanjivanje opasnosti od požara i funkcija svoda kao vizije nebeskog svoda). Poluvaljkasti svodovi često su ojačani pojasnicama koje pojačavaju njihovu stabilnost i daju im ritam, a ojačavanje pojasnicama križnih svodova dovodi do izuma križno-rebrastog svoda. Apside se presvođuju polukupolama (kalotama), a u nekim regijama koriste se i različiti oblici kupola (konstruiranih uz upotrebu trompi, rjeđe pandantiva).

- Kripta: Premda sporadično postoji još od ranokršćanskog razdoblja, tek u romaničko doba, vezano uz procesijske oblike štovanja relikvija, postaje uobičajeni dio sakralnih građevina. Razvijajući se od skromnih ophodišta oko relikvija smještenih ispod oltara, kripte vremenom postaju čitave donje crkve, višebrodne, s kolonadama koje podržavaju križne svodove, deambulatorijem, skulptorskim i slikarskim ukrasom. Ipak, redovito su niske i nešto rustičnije građene i ukrašavane od gornje crkve.

- Deambulatorij: Proizišao iz ophodišta oko relikvija u kripti, tijekom romaničkog razdoblja učestalo se javlja i kao ophodište oko glavnog oltara u crkvi, zadovoljavajući time potrebe hodočasnika za komunikacijom sa svetim relikvijama. Od apside je odvojen kolonadom, a presvođen deformiranim križnim svodovima ili poluvaljkastim svodom. Najčešće je obogaćen zrakasto postavljenim kapelama (apsidiolama).

- Tornjevi/zvonici: Sporadično se javljaju od 8/9. stoljeća, no tek u romaničko doba postaju obvezan dio sakralne građevine. Arhitektonski proizlaze iz tornjeva, te često zadržavaju fortifikacijski karakter. Najčešće su smješteni na pročelja ili na sjecište glavnog broda i transepta, a u južnim krajevima (Italija, dijelom Španjolska) i kao zasebna građevina odvojena od crkve (kampanil).

- Polukružni lukovi: Nizovi polukružnih lukova najpostojaniji su element romaničke arhitekture. Susrećemo ih na portalima, prozorima (monofore, bifore, trifore, kvadrifore, heksafore), u kolonadama koje odvajaju brodove, te prostor apside od deambulatorija, trijumfalnom luku, pojasnicama svodova, galerijama, slijepim arkadama koje raščlanjuju vanjštinu, te nizovima slijepih arkadica koje prate korniže i zabate.

1.1.3. ROMANIČKO SLIKARSTVO

Najdominantniji vid slikarskog izraza u romanici predstavlja zidno slikarstvo. Redovito su u pitanju freske, vrlo rijetko oslikani drveni stropovi, a tek pred kraj romanike učestalije se javljaju i vitraji. U Italiji pak, posebice u Rimu i Veneciji, njeguje se tradicija mozaika. Glavno izražajno sredstvo je linija koja uokviruje i presijeca plohe čistih boja potencirajući plošnost prikaza (zanemaruje se iluzija treće dimenzije). Zadržava se stiliziranost ljudskih likova karakteristična i za slikarstvo prethodnog razdoblja. Slično kao i kod skulpture uočljive su disproporcije, anatomske netočnosti, izostavljanje sporednih motiva i narativnost. Karakterističan je suzdržan kolorit, naivan crtež i reducirana radnja. Bitno je da dolazi i do kvantitativnog pomaka - freskama se ukrašavaju čitave unutrašnjosti crkava, te je i publika kojoj su slikarska djela namijenjena mnogobrojnija i različitog profila nego u prethodnom razdoblju (predromaničke minijature namijenjene su uskom krugu obrazovanih, a romaničke freske svekolikom puku), što dovodi do veće neposrednosti i jasnoće likovne poruke. Slike na dasci razmjerno su rijetke (nešto brojnije u kasnijem razdoblju, osobito u Italiji i Španjolskoj) i gotovo redovito otkrivaju veću ili manju ovisnost o Bizantu. Slikarstvo minijatura uglavnom nastavlja razvojni put zacrtan u prethodnom razdoblju, ali sve više ispoljava i ugledanje na djela monumentalnog slikarstva.

1.1.4. PRIMIJENJENA UMJETNOST

Već tijekom ranog srednjeg vijeka javljaju se relikvijari od skupocjenih materijala koji su tretirani poput skulptura, no tek od vremena romanike to postaje redovita praksa. Sačuvani su brojni relikvijari u obliku glava, bista, ruku ili drugih dijelova tijela (ovisno o samoj relikviji), ali i takvi koji zadržavaju oblik kutije, no bogato ukrašene reljefnim scenama. Mnogobrojni predmeti vezani uz liturgiju (kaleži, svijećnjaci, prijenosni oltarići, antepediji ...) izrađeni od dragocjenih kovina, otkrivaju izuzetnu vještinu majstora, te s jedne strane odaju vezu s djelima prethodnih epoha, a s druge ugledanje na ostvarenja monumentalne skulpture.

1.2. Gotika

1.2.1. POVIJESNI UVJETI

- Prostor i vrijeme: Umjetnički oblici koje nazivamo gotičkim javljaju se u Francuskoj u drugoj polovini 12. stoljeća, a u ostalim zemljama tek polovinom 13. stoljeća, te traju do sredine ili konca 15. stoljeća. Razdoblje od oko 1130-40. do oko 1270. i "područje od stotinu milja oko Pariza" predstavljaju izvorište i centar gotičke umjetnosti.

- Gradovi: Gradovi se izgrađuju unutar utvrđenog bedema gdje nastaju spontane aglomeracije pojedinačnih građanskih kućica duž krivudavih uličica koje se slijevaju prema gradskom centru, na kome se izgrađuje vijećnica ili katedrala kao stvarna i simbolična dominanta gradskog života.

- Skolastika: Izražava sveukupnost znanja i spoznaja u okvirima kršćanskog svjetonazora. Obuhvaća gramatiku, dijalektiku i retoriku (trivium), te geometriju, aritmetiku, astronomiju i muziku (quadrivium). Vrhunac skolastičke misli predstavljaju sedmorica doktora (Roscelin iz Compiègnea, Anselmo Canterburyjski, Guillaume de Champeaux, Abélard, Albert Veliki, Toma Akvinski i Duns Scotus). U skolastici su se sjedinili antički logicizam i kršćansko učenje ("Kršćanski aristotelizam"). Suptilnost skolastičke metode ogleda se u detaljnom raščlanjivanju pojmova i odnosa (realia, nominalia).

- Sveučilišta: Predstavljaju udruge (universitas) nastavnika i studenata koje nastaju u 12. i 13. st. kao odgovor na zahtjeve što ih postavlja razvoj društva, porast gradova, obrta i trgovine. Težište intelektualne djelatnosti tako se premješta iz zatvorenih benediktinskih ćelija i skriptorija u univerzitetske dvorane, gdje se, na bazi skolastičkog učenja, vode rasprave o pitanjima vjere i znanosti.

- Prosjački redovi:

                - Franjevci (osnovao ih je Franjo Asiški, pravila potvrđena 1221.), utemeljeni na načelima apostolskog siromaštva, odriču se zemaljskih dobara i okreću temeljnim vrijednostima vjere. Djeluju kao pučki propovjednici šireći emocionalniji i neposredniji doživljaj vjere.

             - Dominikanci (osnovao ih je Dominik Guzman, red potvrđen 1216.), žive pod strogom disciplinom i polažu zavjet siromaštva, orijentirani su radu na filozofiji i teologiji, te propovijedanju, a od 1233. voditelji sudova inkvizicije.

- Heretici: Valdenzi, bogumili, patareni, katari, albigenzi, husiti ...

- Kuga

- Jesen Srednjeg vijeka

1.2.2. ARHITEKTONSKI OBLICI

- Katedrala

- Konstruktivni elementi:

- Osnovna težnja sakralne gotičke arhitekture je ostvarivanje impresivnog unutrašnjeg prostora i oživljavanje zidnih masa. To je omogućeno upotrebom triju bitnih elemenata: rebrastog svoda, šiljastog luka i kontrafora (vanjskih podupirača).

- U gotičkoj arhitekturi svod ne počiva na zidnoj masi, već se njegova težina     i pritisak sistemom svođenja kanalizira prema stupovima nosačima, a bočni pritisak primaju na sebe kontrafori. Ovakav sistem svođenja omogućava rastvaranje zidnih ploha mnogobrojnim i velikim prozorima (npr. katedrala u Chartresu ih ima 170), što gotičke građevine čini daleko svjetlijim od romaničkih (obojena svjetlost).

- Najčešći oblik svođenja je križno-rebrasti svod, no susrećemo i druge oblike rebrastog svođenja (zvjezdasti, mrežasti, zrakasti), a kod skromnijih građevina i običan prelomljeni poluvaljkasti svod.

- Po arhitektonskom konceptu gotičke su crkve usmjerene ka visini, a mogućnosti kombiniranja križno-rebrastih svodova dovode do veće razvedenosti crkvenih prostora, premda je osnovna bazilikalna koncepcija i dalje dominantna.

- Pored konstruktivnih mnogobrojni su i dekorativni elementi (fijala, vimperg, križni cvijet, rakovica, mrežište, ključni kamen).

- Razvedene zidne površine gotičkih crkava, pune dekorativnih elemenata i bogato opremljene skulpturom (osobito pročelja) doimaju se često poput kamene čipke (npr. katedrala u Reimsu).

- Prozori su najčešće ukrašeni vitrajem, što u unutrašnjosti proizvodi čudesne svjetlosne efekte.

- Profana arhitektura:

- Sve više se gradi u kamenu i sve češće je upravo monumentalna, a bogatstvom arhitektonskih ukrasa jedva da zaostaje za sakralnom. Ipak, i dalje je najveći dio sačuvanih profanih građevina fortifikacijskog karaktera, što ih čini bitno različitim u odnosu na djela sakralne i stambene arhitekture, no upravo u razdoblju gotike dosegla je obrambena arhitektura najviši nivo estetske vrijednosti.

1.2.3. GOTIČKO SLIKARSTVO 

Zapadnoeuropska gotika ne poznaje monumentalno slikarstvo (osim u rijetkim slučajevima profanih prostora), jer u sakralnim građevinama, zbog načela dematerijalizacije masa, više nije bilo velikih zidnih ploha koje bi mogle biti ukrašene freskama. Veliki prozori gotičkih katedrala Francuske, Engleske i Njemačke uvjetovali su bogat razvoj umjetnosti vitraja. Intenzivan kolorit vitraja daleko nadmašuje kolorit fresaka, tapiserija i slika na drvu, ali ne omogućava bitniji pomak u odnosu na likovnost romaničkog doba (plohe boja uokvirene linijama). Jedino u Italiji, gdje je graditeljstvo sačuvalo zidnu masu, dolazi do snažnog razvoja zidnog slikarstva, koje, prihvaćajući osnovne postavke gotičkog likovnog izraza, postaje nositelj razvoja slikarskih formi. I slikarstvo na drvu, tradicionalno razvijenije u Italiji, doživljava u doba gotike pravi procvat, te se, umjesto jednostavnih romaničkih slika na drvu, počinju izrađivati bogati poliptisi i oslikani krilni oltari, ukrašeni rezbarijama i pozlatom. Slikarstvo minijatura, koje nije ovisno o arhitektonskoj podlozi, postaje u sjeverozapadnom dijelu Europe dominantna slikarska tehnika i nositelj likovnog razvoja slikarstva, te pokazuje majstorsku tehniku linearnog crteža i bogatu skalu boja. Obogaćivanjem ambijenta svakodnevnog življenja sve se više razvija izrada tapiserija, koje u Francuskoj postaju i najistaknutija djela monumentalnog slikarstva. Novinu gotičkog doba predstavljaju grafike (drvorezi, bakrorezi), koje, uslijed tehnike izrade, iskazuju naglašenu linearnost, zadržavajući ipak osnovne odlike gotičkog slikarstva. U smislu razvoja stila i u slikarstvu je moguće pratiti iste elemente koji su  karakteristični i za gotičku skulpturu: težnju ka većoj realističnosti, obraćanje pažnje na detalje, te psihološku individualizaciju likova. Kao poseban problem u težnji ka realističnijem prikazivanju javlja se pitanje ostvarivanja iluzije treće dimenzije (volumena i prostorne dubine). Taj se zadatak posebno postavlja pred fresko-slikarstvo koje je narativnijeg karaktera od onog na dasci. Snažan poticaj u tom smislu predstavlja slikarstvo Giotta di Bondone, no tek na izmaku gotike vodeći sjevernjački umjetnici poput Jana van Eycka u potpunosti savladavaju perspektivu. Poput skulpture, ni gotičko slikarstvo nije kompaktna stilska cjelina, već se kreće u rasponu od djela koja jedva nagovještavaju raskid s romaničkim tradicijama do onih koja je teško razlučiti od dostignuća rane renesanse. U tom smislu potrebno je u gotičkom slikarstvu uočiti razvoj stila, koji težnja ka realističnosti i produhovljenoj estetici stalno potiče.

  

1.2.4. PRIMIJENJENA UMJETNOST   

   

Tijekom gotičkog razdoblja primijenjena se umjetnost definitivno vraća na margine umjetničke djelatnosti. Premda razmjerno obimna, produkcija djela umjetničkog obrta rijetko ostvaruje izuzetne radove. Karakteristično je da zlatarska djela kao najčešći dekorativni i oblikovni element koriste umanjene oblike gotičke arhitekture. Figuralni prikazi pak u cijelosti oponašaju oblike monumentalne skulpture. Relikvijari u obliku glava znatno su realističniji nego u prethodnom razdoblju, često s naglašenim portretnim karakteristikama. Pored relikvijara, u crkvenim su riznicama sačuvani brojni kaleži, monstrance svijećnjaci i zlatom vezene tkanine (kazule, dalmatike). Vezano uz promijenjene društvene uvjete, znatno se povećava broj umjetnički oblikovanih predmeta profane namjene (nakita, namještaja, oružja ...). 

2. FRANCUSKA

2.1. Romanika

Prevladava tip bazilike koja je na jugu prekrivena svodom (ili kupolama), a na sjeveru svodovima ojačanim pojasnicama. Postoje i bazilike s ravnim stropom, odnosno otvorenim krovištem, te dvoranske crkve. U oblikovnom smislu postoje ostvarenja od cistercitske jednostavnosti do raskošnih pročelja i razigranih oblika.

Kiparstvo romanike veže se u Francuskoj uz tradicije galsko-rimskih skulptura (sarkofazi), brojnog bizantskog importa sitne plastike u bjelokosti, te ostvarenja ranosrednjovjekovne minijature. Kao najraniji radovi ističu se nadvratnik Crkve Saint-Genis-des-Fontaines (datiran 1019-20.), s plitkim reljefom koji prikazuje Krista i apostole, zatim kapiteli s grubo rezanim likovima u kripti crkve Saint-Bénigne u Dijonu (1001-1018.), te Saint-Germain-des-Prés u Parizu (990-1014.). Od 1080. godine, s drugom fazom romaničke umjetnosti, preuzela je dekorativna plastika (skulptura u kamenu) odlučujuću ulogu unutar likovne umjetnosti. Zadaci dekorativne reljefne skulpture bili su usko ograničeni: ukras portala (ponekad i fasada), skulptorski ukras stupova (kapiteli), te poneki reljef na oltarima, krsnim zdencima i grobovima. Kasna faza romaničke skulpture u Francuskoj vremenski se (ali ne i teritorijalno) poklapa s razvojem rane gotičke skulpture. Postanak, stil i sadržaj monumentalne romaničke skulpture u Francuskoj vezan je uz benediktinske samostane. Na katedralama je pojava monumentalne skulpture u romaničko doba još rijetka (obrnuto od Italije gdje je katedrala, kao izraz gradske kulture, mjesto koncentracije skulpture). Samostan Cluny odigrao je za romaničku skulpturu onu ulogu koju su za ranosrednjovjekovnu minijaturu odigrali irsko-škotski redovnici. Područje rasprostiranja figuralnog kapitela uglavnom se podudara s područjem na kojem je nastajala monumentalna skulptura. Romanički figuralni kapitel u biti predstavlja vrhunac arhitektonskog ukrasa u europskoj umjetnosti. Bit romaničke skulpture je "reljef s određenim sadržajem", pri čemu je realnost odnosa gotovo zanemarena. Radnje se u puno većoj mjeri podrazumijevaju negoli stvarno prikazuju. Skulptura je mahom bila bojana (i pozlaćena). Bojani je sloj sve pokrivao, a boje su bile žive (crvena, plava, zelena, oker, siva, crvenosmeđa). Oči skulptura su ponegdje (Autun) bile ispunjene staklenom masom. Romanička je skulptura monumentalna, svečana i strašna. Stoga, uz dominaciju Krista suca ostaje malo prostora za prizore Kristove muke ili razvoj emocionalnije marijanske ikonografije (barem ne u dimenziji monumentalnog). Izrazita je sposobnost ornamentalnog preoblikovanja stvari. Nijedna biljka ni životinja, pa ni ljudska figura, nije sigurna u svoj identitet (miješanje figuralike i ornamentike je sveprisutno), a raspon tog ornamentalno-predmetnog svijeta seže od zloćudno-demonskog do groteskno-smiješnog. I kvantitativno i smještajem, prisutnost demonskog svijeta u romaničkoj skulpturi jedinstvena je unutar kompleksa kršćanske umjetnosti. Dimenzija demonskog često je vezana uz prikaze životinja (lav, zmaj, zmija) i hibridna bića. Za romaniku je gotovo nemoguće tretiranje životinje kao prirodnog bića, što dovodi do jednakog tretmana fantastičnih bića (jednorog, grifon, zmaj, feniks) i pravih životinja. Najizrazitije su škole Languedoca, Burgundije i Provanse. Skulptori: Gislebertus (Autun), Girauldus (Bourges), Bernardus Gelduinus (Toulouse), Gilabertus (Toulouse), Godfridus (Chauvigny), Brunus (Saint-Gilles-du-Gard).

2.2. Gotika

- Četiri razvojna stupnja gotike:

1. Rani gotički stil (1140-1200.): Noyon, Sens, Laon, Senlis, Paris (Notre-Dame);
2. Zreli gotički stil (1210-1250.): Bourges, Chartres, Reims, Amiens, Beauvais, Paris (Sainte-Chapelle);
3. Stil rayonnant (zrakasta gotika, 1250-1350): Paris (Notre-Dame), Carcassonne, Troyes (St-Urban), Rouen (St-Quentin);
4. Stil flamboyant (plameni stil, kasna gotika, kraj 14. i 15. st.): Bordeaux, Limoges, Bayonne, Albi, Rouen (St-Maclou).

Gotovo sve su monumentalne građevine nastajale u dužem vremenskom razdoblju, te odražavaju više razvojnih faza, a mnoge su doživjele temeljite restauracije tijekom 19. st. (Violet-le Duc i njegovi učenici).

Razvoj gotičke skulpture povezan je u Francuskoj pretežno uz arhitekturu kao element logične i bogate akcentuacije pojedinih portala, te oltarskih kompozicija. Ta se plastika razvija u pravcu realizma, a sadržajno je podređena vjerskim temama, opširno ilustrirajući sveukupan kompleks teoloških ideja, uključujući i brojne alegorijske prikaze. U odnosu na romaničku skulpturu, promjene se u tehničkom smislu odnose na osvajanje prostornosti, a u izražajnom smislu narativni se karakter zamjenjuje emocionalnim, što nužno dovodi i do povećane realističnosti. Zbog nastojanja da se realističkom shvaćanju približe i apstraktni likovi, došlo je do naglašene ekspresivnosti, psihologizacije likova i izrazite pažnje u obradi detalja. Od materijala u upotrebi je kamen i drvo (u unutrašnjosti), a rijetko bronca. Prvo žarište razvoja skulpture vezano je uz radionicu katedrale u Chartresu (glavni portal, 1145-55.), odakle se utjecaji šire na Angers, Le Mans, St-Denis i Pariz. Oko 1250. očituje se pojava prirodnijeg stava, ornamentalna kompozicija zamjenjuje se prirodnijom figuralnom s izrazitijom dozom realističnosti prikaza: Chartres, Pariz, Amiens, Bourges, Reims. Snažni razvoj skulpture koji se odigrao između 1150. i 1250. nije se nastavio jednakim tempom u sljedećih sto godina, pa se npr. skulpture iz sredine 14. st. ne razlikuju bitnije od onih iz sredine 13. st. Veliki portali iz druge polovine 13. st. (Bourges, Poitiers) uglavnom ponavljaju ostvarenja Pariza, Amiensa i Reimsa. Tijekom 14. i 15. stoljeća proširuje se skulptorska obrada i na izradu grobnica i sarkofaga (Bourges, St-Denis, Amiens, Dijon). I na području skulpture dominantnu je ulogu odigralo sjeverno područje Francuske, izvršivši upliv na južne pokrajine.

Prvi sačuvani primjerci vitraja sačuvani in situ potječu iz 12. stoljeća, kada je središte škole za izradu vitraila postala opatijska crkva St-Denis, iz koje se širio utjecaj na ostala mjesta (Chartres, Poitiers, Angers). Kasnije, značajan centar postaje Pariz (Ste-Chapelle), koji svoje utjecaje širi sve do Engleske i Njemačke.

U proizvodnji iluminiranih rukopisa prednjači radionica kraljevskog dvora u Parizu, te skriptoriji u Reimsu i Champagni. Poznato je da je Louis IX (Sv. Louis) utemeljio knjižnicu rukopisa i naručio brojne radove.

Gotičke tapiserije (14/15. st.) uglavnom su djela anonimnih majstora. Jednostavnošću kompozicija i sklonošću ka dekorativnom uglavnom odaju utjecaje minijatura. Teme su u početku pretežno religiozne, da bi se kasnije sve češće javljali i profani motivi (vezani uz književnost, viteški život, svakodnevne djelatnosti ...). Tkane su debljim vunenim nitima, u ograničenoj skali čistih i nježnih boja (modre, žute, crvene).

3. ENGLESKA

3.1. Romanika

1066. godine Engleska potpada pod vlast Normana. Graditelji koji u pratnji normanskih knezova dolaze u Englesku vješto prilagođavaju elemente normansko-romaničkog graditeljstva anglosaksonskoj tradiciji, te tako nastaje sinteza zvana "normanski stil". Osnovne su mu karakteristike u graditeljstvu formiranje naglašenog longitudinalnog bazilikalnog prostora presječenog najčešće dvobrodnim transeptom i završenog pravokutnim korom, čime se formira izraziti križni tlocrt. Karakterističan je skroman ukras (uglavnom samo na portalima), uporaba kubičnih kapitela, često rustično zidanje, te izrazito masivni podupirači. Zanimljivo je da kod velikog broja građevina ovi snažni podupirači uopće ne podržavaju svodove, nego drvene krovne konstrukcije, dok su kod ostalih (s izuzetkom katedrale u Durhamu) svodovi mahom dodavani kasnije, u doba gotike. Inače, većina je izvornih romaničkih građevina u Engleskoj doživjela u doba gotike znatne pregradnje. Prva generacija katedrala (Canterbury, Lincoln, Old Sarum, York) nadahnuta je normandijskom arhitekturom, čiji utjecaj postupno slabi u drugoj generaciji, između 1080. i 1090., pojavom regionalnih posebnosti (Gloucester, Rochester, Worchester). Treća generacija (Durham, Norwich), između 1090. i 1100., odlikuje se izvornošću svojih arhitektonskih rješenja, a četvrta (Exeter, Hereford, Peterborourgh, Ramsey, Southwell), između 1100. i 1120., ostvaruje uočljiv sklad između modernosti i originalnosti.

  

3.2. Gotika

Gotička arhitektura u Engleskoj, poput one u Francuskoj, ima izvorište u graditeljstvu Normandije, ali ostaje vjerna masivnom stilu normanske arhitekture. Karakterističan element je vrlo dubok kor (često jednakih dimenzija kao i brodovi), koji je uglavnom pravokutnog tlocrta s Bogorodičinom kapelom (Lady Chapel) na završetku. U okviru složenih katedralnih sklopova javljaju se centralne prostorije namijenjene administraciji gradnje (Chapter-house), brojne kapele, te klaustri.

- Četiri faze:

1. Early English (1190-1250.) - Canterbury, Lincoln, Salisbury, Wells;
2. Decorated Style: Geometrical Style (1250-1280.) i Flowing Style (1280-1360.) - Westminster Abbey, York, Exeter, Lichfield;
3. Perpendicular Style (1360-1480.) - Gloucester, Winchester, Winsdor (St. George's Chapel), Canterbury;
4. Tudor Style (1480-1600.) - Wesminster Abbey (kapela Henrika VII).

Gotička skulptura Engleske općenito je u izrazu suzdržanija od kontinentalne. Svoj najviši domet postiže u drugoj polovini 13. st. u smirenim, oplemenjenim i ponešto izduženim figurama. Početkom 14. st. u Engleskoj počinje prevladavati ponešto razigranija skulptura, da bi sredinom stoljeća došlo do zastoja, a zatim i do pada kvalitete. U 15. st. monumentalna je skulptura gotovo sasvim ograničena na nadgrobne spomenike, no kvaliteta izvedbe postepeno opada. Sačuvane su brojne nadgrobne ploče s likovima pokojnika, u starije vrijeme rađenih u mramoru (oko sredine 13. st. česta je i bronca), a od konca 13. st. prevladava alabaster. Uglavnom slijede istu stilsku evoluciju kao i skulptura na fasadama. Londonska škola, s centrom u Westminsteru, otkriva izraženije francuske utjecaje.

Englesko se gotičko slikarstvo razvilo pod snažnim utjecajem francuskog (minijatura, vitraj), da bi tijekom prve polovine 14. stoljeća razvilo donekle samostalan izraz (skriptoriji u Peterboroughu i Elyju), te konačno, u doba "internacionalne gotike" (1350. -1425.) ponovo potpalo pod utjecaje s kontinenta.

4. NJEMAČKA

4.1. Romanika

Njemačka se romanika tijekom salijskog razdoblja (Konrad II dolazi na vlast 1024.) direktno nastavlja na ostvarenja otonskog doba, koja u svojim razvijenijim oblicima već sadržavaju velik dio elemenata karakterističnih za romaniku. Stoga se u njemačkoj romanici razmjerno dugo održao konzervativni bazilikalni tip crkve s ravnim stropom. Nadsvođivanje se uvodi kao napredniji sustav građenja u Rajnskoj oblasti uglavnom tek u drugoj polovini 12. st., a drugdje tek u 13. st.

4.2. Gotika

Prodor francuske gotike na prostor Njemačke dogodio se između 1190. i 1220. U prvoj se fazi tek pojedini elementi novog stila uklapaju u pretežito romaničke građevine (Bamberg, Limburg, Naumburg), da bi u drugoj prevladala prostorna koncepcija francuske gotike (Köln, Regensburg), a u trećoj i potraga za vlastitim razvojem (Sv. Elizabeta u Marburgu, Liebfrauenkirche u Trieru, Erfurt, Lorenzkirche u Nürnbergu, Frauenkirche u Münchenu).

Razvoj gotičke skulpture u Njemačkoj počinje dvadesetih godina 13. stoljeća pod francuskim utjecajem, koji je bio osobito jak u oblastima uz Rajnu. Pred kraj 13. stoljeća rodila se nova vrsta religioznih skulptura, namijenjenih za privatne potrebe vjernika (andachtsbild): Pietà, Bogorodica s Djetetom ... U 15. stoljeću njemačka skulptura doživljava snažan procvat koji nastavlja gotičke tradicije, jačajući naturalističke elemente i stvarajući veći broj kipova od drva, kamena i bronce.

Prvo razdoblje razvoja gotičkog slikarstva u Njemačkoj traje od 1250. do 1400. godine. Označava ga postepeno napuštanje lomljenog stila draperija ("cik-cak stil"), te prelazak na mekše i elegantnije forme. Tijekom 14. stoljeća dominantno mjesto zauzima škola u Kölnu. Tijekom 15. st. i u Njemačkom slikarstvu prevladava stil "internacionalne gotike", no osjećaju se utjecaji nizozemskog realizma, te konačno i renesansne tendencije. Do 1330. pariški je stil utjecao i na njemačko slikarstvo, koje napušta "cik-cak stil", pa rukopisi nastali u području oko Kölna počinju pokazivati sličnost s francuskim.

5. ITALIJA

5.1. Romanika

U usporedbi s francuskim i njemačkim spomenicima romanike talijansko je graditeljstvo razmjerno konzervativno. Snažan je utjecaj ranokršćanskih građevina i s tim u vezi tradicija bazilike s otvorenim grednikom krovišta (nezainteresiranost za problematiku vezanog sistema i za nadsvođivanje). Među talijanske specifičnosti idu pročelja ukrašena slijepim arkadama i patuljastim galerijama, portali u obliku baldahina s isturenim stupovima koji stoje na lavljim skulpturama, oblaganje stijena mramorom u obliku raznobojnih pojasa, te reljefna plastika uz portale.

U Italiji, romanička skulptura isprva je pod snažnim utjecajem ranokršćanske i bizantske umjetnosti, da bi kasnije, pod utjecajem francuske skulpture, nastala i izrazitije monumentalna djela. U odnosu na Francusku, uočljiv je bogatiji skulptorski ukras unutrašnjosti (propovjedaonice, oltarne ograde, krsni zdenci ...), a znatno skromniji na portalima (najčešće rascjepkan u odijeljene scene). U Lombardiji, iz koje putuju graditelji i klesari (tzv. maestri comacini) u ostale krajeve, prva je značajna umjetnička ličnost majstor Wiligelmo (Guglielmo), koji 1099. ukrašava pročelje katedrale u Modeni (4 velika reljefa s motivima iz Geneze). Najznačajnije djelo, sintezu lombardijske romaničke plastike, ostvario je Benedetto Antelami (oko 1150. - oko 1230.), koji je radio i kao graditelj. Ostala Italija zaostaje za Lombardijom. U Toskani se najznačajnija djela nalaze u Pisi, Lucci i Firenci.

5.2. Gotika

Gotičko graditeljstvo u Italiji slijedi uzore cistercitske gotike koju su prigrlili franjevci. Talijanski graditelji daju prednost prostoru s umjerenom visinom i razmjerno zatvorenim građevnim korpusom, preuzimajući od francuske gotike određene konstruktivne elemente (prelomljeni lukovi, križno-rebrasti svodovi, kontrafori). Pročelja crkava realiziraju se kao ukrasne stijene na kojima se razvija repertoar gotičkih arhitektonsko-dekorativnih i skulptorskih cjelina. U Italiji je sačuvan izrazito velik broj profanih građevina iz gotičkog razdoblja (utvrde, palače, javne zgrade, stambene zgrade, mostovi).

Gotička skulptura u Italiji obilježena je djelatnošću individualnih stvaralaca (posebice u Toskani).

Slikarstvo Duecenta tijesno je povezano s umjetnošću Bizanta ("maniera greca"). 14. st. – procvat slikarstva.

6. ŠPANJOLSKA I PORTUGAL

6.1. Romanika

Romanička se umjetnost širi samo u sjevernim područjima Pirinejskog poluotoka u doba kada su kršćanske sile, dezintegrirane u male državice, tek polagano potiskivale Maure. Arhitektura pokazuje dosta sličnosti sa susjednim francuskim pokrajinama (Languedoc), često kombinirane s elementima maurske bujnosti. Katalonske građevine odlikuje zidanje sitnim kamenom (šljunak ili mali tesanik), koji je prvobitno bio ožbukan. Njihov često zdepast i oskudno raščlanjen izgled proizlazi iz rasporeda prostora (najčešće trobrodne dvoranske crkve s tri apside). Posebnost Kastilje je veliki trijem koji, slično krilu klaustra, prati jednu bočnu stranu crkve.

Tek u 12. st. javlja se na sjeveru Portugala centar građevne djelatnosti vezane uz dolazak klinijevskih redovnika iz Francuske. Kod većine se značajnih građevina prožimaju odlike kasne romanike i rane gotike. Manje trobrodne ili jednobrodne crkve (Rates, Paço de Sousa, Pombeiro, Travanca) mahom su pokrivene drvenim stropom.

6.2. Gotika

Gotički oblici dolaze u Španjolsku posredstvom cistercita, no vremenom francuski utjecaju prevladavaju strogost cistercitskog graditeljstva. Stil mudéjar (12. do 16. st.) javlja se kao mješavina maurskih i zapadnoeuropskih elemenata. Unatoč početnom "ikonoklastičkom" stavu cistercita, nakon dvadesetih godina 13. stoljeća dolazi do bogatog razvoja skulpture pod francuskim utjecajima. U početku pod utjecajem talijanskog slikarstva, Španjolska vremenom prihvaća elemente "internacionalne gotike" koji dolaze iz Francuske, da bi se konačno priklonila flandrijskom slikarstvu.

Sepulkralna plastika u Portugalu i brojem i kvalitetom nadmašuje onu u susjednoj Španjolskoj (osobito tijekom 14. st.).

7. HRVATSKA

7.1. Romanika

Tijekom 11. st. benediktinci vraćaju tip bazilike, koji je u predromanici bio sasvim zanemaren. Glavni impuls na područje istočnog Jadrana dolazi iz Italije (Aquileia, Venecija, Pomposa). Karakterističan je izlazak skulptorske dekoracije na pročelje crkve, te uspostava tzv. "dubokog kora", vezana uz liturgijske promjene (prijelaz s procesionalne na stacionarnu liturgiju). Najbolje očuvani primjer ranih romaničkih trobrodnih troapsidalnih benediktinskih bazilika predstavlja crkva Sv. Petra u Drazi na Rabu. Slične su i crkve Sv. Martina u Lovreču u Istri, Sv. Mihovila na Krku, Sv. Marije u Zadru, te Sv. Tome u Biogradu. Na području Dalmacije moguće je govoriti o trima područjima u kojima se očituju određene stilske srodnosti u spomenicima: Sjeverna Dalmacija (od Krka do Zadra), Srednja Dalmacija (Trogir i Split) i Južno Primorje (Dubrovnik). Spomenici monumentalne zrele romaničke arhitekture najizrazitije su koncentrirani u dalmatinskim gradovima (Zadar, Trogir, Split), dok su u njihovoj okolici sačuvane brojne manje građevine (najbrojnije na zadarskom području), najčešće pravokutni prostori s polukružnim apsidama, presvođeni poluvaljkastim svodom ponekad ojačanim s jednom ili više pojasnica. Kao poseban tip javljaju se crkvice s masivnim kvadratnim zvonikom vezanim uz pročelje (česte na području Istre, te zadarskog zaleđa). Građevine na području Sjeverne Hrvatske i Slavonije mahom su stradale prigodom prodora Tatara 1242. godine i kasnije u doba Turaka, te su uglavnom tek fragmentarno sačuvane. Ostaci stambene arhitekture sačuvani su u primorskim gradovima (Poreč, Zadar, Trogir, Split). Uglavnom su u pitanju katnice pravokutnih osnova, glatkih ploha zidanih uslojenim tesancima, te razvedenih lučnim otvorima (portali, bifore, monofore) s okvirima od klesanaca. Fortifikacijska arhitektura sasvim je oskudno sačuvana (dijelovi zadarskih bedema).

Centralno područje romaničke skulpture u Hrvatskoj predstavlja Dalmacija u kojoj se nalaze najizrazitija djela, te je moguće pratiti razvoj plastičkog izraza. U Istri je monumentalna kamena skulptura slabo došla do izražaja, te iskazuje izrazitu crtu rustičnosti, no sačuvano je nekoliko vrijednih drvenih raspela, a u Sjevernoj Hrvatskoj sačuvani su tek sasvim skromni ostaci romaničke plastike u zagrebačkoj katedrali, te u Glogovnici, Rudinama i Iloku. Početke romaničke skulpture nalazimo u djelima proizašlim iz tradicija predromaničke plastike, u kojima tijekom 11. stoljeća narativno-ilustrativni prizori u kojima dominira ljudski lik odnose prevagu nad ornamentalno-simboličkim. Tijekom 12. stoljeća, u zreloj romanici, skulptura poprima monumentalni karakter, uklapajući se u tijekove zapadnoeuropske likovne prakse (skulptorski ukras zadarske katedrale), no pojedini spomenici odaju i snažno prisutan bizantski utjecaj. U vrijeme kasne romanike (13. stoljeće) najznačajniji centri postaju Trogir (Radovanov portal) i Split (Buvinove vratnice, skulptorski ukras zvonika katedrale). Posebnu grupu unutar korpusa romaničke skulpture čine velika drvena raspela, sačuvana na području Istre i Sjevernog Primorja. Prijelazno doba između romanike i gotike (početak 14. st.) obilježeno je značajnim djelima u Puli (portal franjevačke crkve), Zadru (portal katedrale), Trogiru (dijelovi portala katedrale) i Dubrovniku (klaustar franjevačkog samostana).

Pri formiranju likovnog jezika na području Hrvatske u doba romanike odlučujuću je ulogu odigrala sredozemna komponenta, to jest prostor na kojem se prepliću zapadni i istočni utjecaji i na kojima se gradila jedna specifična likovna kultura (adriobizantizam). Takve su prilike nužno dovele do određene heterogenosti likovnog izraza na našem tlu, a fragmentarnost sačuvanog dodatno otežava rekonstrukciju razvojnih tokova hrvatskog romaničkog slikarstva. Najveći dio sačuvanih djela nalazi su u primorskom pojasu (Istra, Dalmacija). Iz predromaničkog i ranoromaničkog razdoblja sačuvane su cjeline u crkvama Sv. Foške kod Peroja, Sv. Mihovila nad Limom i Sv. Ivana na Šipanu, koje svjedoče o običaju potpunog oslikavanja unutrašnjosti crkava. Tijekom zrelog romaničkog razdoblja, u 12. stoljeću, čitavo je primorje bilo podijeljeno u tri dijela koja se dosta  jasno razlikuju na umjetničkom planu. Dok je sjeverni dio bio uvelike ovisan o Veneciji, a srednji ostvario razmjernu neovisnost pod okriljem ugarsko-hrvatske države, južna se oblast izrazitije priklanjala Bizantu. Ipak, u ukupnosti romaničkog slikarskog izraza u Hrvatskoj, uočljivo je da apokaliptička tematika zapadnjačkih izvora nije uspijevala nadvladati arhaičnu idejnost trijumfalnog kršćanstva uraslu u kulturu čitavog Jadrana.  Slikarstvo dalmatinskih gradova, sasvim na tragu širih europskih kretanja, širilo je svoje utjecaje na ruralne sredine u zaleđu (Srima). S druge strane, istarsko zidno slikarstvo, donekle izolirano od dalmatinskih kretanja, preraslo je u pravu regionalnu tradiciju. Nakon 1200. godine, uslijed još uvijek dovoljno nerasvijetljenih razloga, sve se više proširuje izrada slika na drvu, kojih masovna proizvodnja počiva na sasvim određenim estetskim idealima, zajedničkim za čitav jadranski bazen. Relativna brojnost slikanih raspela čini taj segment našeg spomeničkog blaga važnim dijelom europske umjetničke baštine. Najprisniji odnos s europskim likovnim kretanjima očituju djela knjižnog slikarstva, koja iskazuju uočljivo odvajanje od bizantskih tradicija i priklanjanje Zapadu. Razdoblje kasne i okasnjele romanike (13. stoljeće), općenito je doba lagane stagnacije romaničkog likovnog izraza u Europi, uslijed čega u našim krajevima jača jedna provincijalna crta. Najistaknutiji segment slikarstva ovog razdoblja predstavlja grupa slika na drvu s prikazom Bogorodice s Djetetom. Premda raspolažu mnoštvom bizantskih posuđenica tipološke i morfološke naravi, te slike su se od bizantskih uzora razlikovale po odsutnosti svetosti u sebi, te razvijanjem osjećajno neposrednijih likova, što nužno izaziva težnju i ka prirodnijoj uvjerljivosti.

Najveći broj umjetnina primijenjene umjetnosti sačuvan je na području Dalmacije, gdje su zabilježena i imena zlatara koji su djelovali u doba romanike (Grupša, Đuro, Milonić, braća Matej i Aristodije Zorobabelovi iz Apulije, Šimun ...).

7.2. Gotika

Rana gotika počinje se u Hrvatskoj pojavljivati od sredine 13. st. (Zagreb, katedrala, kapela Sv. Stjepana). U drugoj polovini 13. st. uvode franjevci tip propovjedničke crkve (Zagreb, Zadar, Pula). Na području Sjeverne Hrvatske uglavnom prevladava tip jednobrodnih crkava s presvođenim svetištem poligonalnog završetka i prostranijom, nešto širom i pravokutno izduženom lađom. Vidljiva je privrženost najjednostavnijim konstruktivnim principima, koja zadržava dosta skromnu obradu portala i prozora, te uglavnom nerazvedenu zidnu masu. Invencija se najčešće ispoljavala u konstrukciji svodova, gdje je u pozno doba češća zvjezdasta mreža. Izraziti renesansni oblici u Sjevernoj Hrvatskoj ne dolaze do izražaja, pa gotičke forme traju još i u 17. st., paralelno s barokom (Zagreb, katedrala, Albertalov mrežasti svod, 1642.; crkveni svod u Lepoglavi, 1676.).

Uz obalu je redovit tip jednostavnih propovjedničkih crkva pravokutnog tlocrta s otvorenim drvenim krovištem i s kvadratnim apsidama (ili apsidom) presvođenim križno-rebrastim svodom, nerazvedenih zidnih ploha s uskim izduženim prozorima šiljastolučnog završetka. Tipologija malih građevina gotovo se ne mijenja u odnosu na romaničko doba, osim upotrebe prelomljenih lukova i svodova, te učestalijih kvadratnih apsida umjesto polukružnih.

U neprekinutom kontinuitetu razvoja srednjovjekovne skulpture na tlu Hrvatske gotika donosi niz novina. Uz nove teme inspirirane drukčijim odnosom prema realnosti zemaljskog svijeta i osjećajnijim pristupom religioznoj tematici, javlja se postupno i drukčija plastička koncepcija likovnog jezika. Taj je likovni izričaj najviše došao do izražaja u rješavanju bitnih kiparskih problema, među kojima je oblikovanje punog i uvjerljivog ljudskog lika jedno od najvažnijih. Gotičko se kiparstvo javlja u okrilju graditeljstva u posljednjoj četvrtini 13. stoljeća, a začetak mu nalazimo u djelima Radovanovih sljedbenika na portalu trogirske katedrale. U kopnenom dijelu Hrvatske prevladala je u 14. stoljeću struja koja je naglašavala konstruktivne, a zanemarivala dekorativne elemente u graditeljstvu, što je usporilo razvoj plastike. U istarskoj skulpturi, koja se teško odvajala od romaničkih tradicija, prevladavali su venecijanski utjecaji. Kiparstvo 14. stoljeća u Dalmaciji, nakon gašenja romaničkih oblikovnih iskustava, teško doseže razinu dorečenog gotičkog likovnog izraza. Smjerovi razvoja bili su različiti u pojedinim gradovima, što je uglavnom ovisilo o prihvaćanju talijanskih umjetnika. O prihvaćanju matične struje zapadnoeuropske gotike najbolje svjedoče drveni kipovi namijenjeni kultu (raspela, kipovi Bogorodice s Djetetom). Drvena plastika 14. stoljeća može se svrstati u nekoliko stilskih grupa, ovisno o podrijetlu utjecaja (gornjoitalski, srednjoeuropski, mletački). Dolaskom 15. stoljeća kiparski zadaci postaju složeniji, prateći dozrijevanje likovnog izraza. Gradnja šibenske katedrale rezultira stvaranjem velike škole, kruga Jurja Dalmatinca, koja je iznjedrila brojne kvalitetne skulptore (Lorenzo Pincino, Antonio Busato, Ivan Pribislavljić, Petar Berčić, Andrija Aleši ...), te predstavlja vrhunac kasnogotičkog likovnog izraza u Hrvatskoj. I skulptura u drvu doživljava koncem 14. i u prvoj polovini 15. stoljeća procvat (raspela, korske klupe, rezbareni poliptisi ...).

Prve naznake gotičkog duha u hrvatskom slikarstvu pojavljuju se u djelima kasne romanike, nastalim na prijelazu 13. u 14. stoljeće (Bogorodice s Djetetom, slikana raspela). Karakteristična je u to doba i pojava triptiha s pokretnim krilima (Zadar, Split, Rijeka), kao prve inačice u razvoju poliptiha. Djelatnost stranih majstora (prvenstveno Paola Veneziana) poticala je i razvoj domaćih škola, te je tijekom 14. stoljeća slikarstvo po dometima i širini stvaralaštva postalo ravnopravno ostalim umjetničkim granama. Glavni centri postaju Zadar (Nikola Ciprijanov de Blondis, Ivan Tomazinov iz Padove, Stjepan Martinov Lazanja, Blaž Lukin Banić, Menegelo Ivanov de Canali) i Dubrovnik, a slijede ih ostale dalmatinske komune. Posljednje je razdoblje gotike (15. stoljeće) bilo vrlo plodno, obilježeno djelatnošću individualnih stvaralaca (Blaž Jurjev Trogiranin, Ivan Petrov iz Milana, Dujam Marinov Vučković, Nikola Vladanov, Lovro Dobričević, Vincent iz Kastva), od kojih se neki približavaju dometima europskih majstora. Istra je više od drugih krajeva sačuvala spomenike zidnog slikarstva, koje iskazuje dvojake utjecaje: talijanske i srednjoeuropske. Slične odlike iskazuju i škrti ostaci fresaka u sjevernoj Hrvatskoj, dok su spomenici gotičkog zidnog slikarstva u Dalmaciji mahom propali.

Iznimno bogata baština djela gotičke primijenjene umjetnosti, prvenstveno zlatarstva, sačuvana je na području Dalmacije. Kao glavni centri ističu se Dubrovnik i Zadar. Brojna imena majstora zlatara posvjedočena u arhivskim spisima (samo u Zadru spominje se tijekom 14. i 15. st. preko stotinu zlatara) svjedoče o vrlo razvijenoj aktivnosti.

8. GOTIKA U OSTALIM ZEMLJAMA

8.1. Belgija

U prvom naletu francuskih gotičkih utjecaja djelomice se gotiziraju neke postojeće romaničke građevine ili im se dodaju pojedini gotički elementi (katedrala u Tournaiu), no i kasnije su romaničke tradicije osjetne. Česte su građevine s jednim zvonikom na pročelju. Visina srednjeg broda rijetko prelazi 25-30 m.

8.2. Nizozemska

Prve gotičke crkve, koje nastaju sredinom 13. st., karakterizira stroga jednostavnost cjeline i detalja. Izuzetak je katedrala u Utrechtu sagrađena po francuskom uzoru (Soissons). Očituje se sklonost gradnji dvoranskih crkava. Razvoj kamene plastike znatno zaostaje za zlatarskim umijećem i sve do konca 14. st. ima ograničeno značenje. Poznati su kipari ljevači bronce iz Dinanta (14. st.).

Razdoblje najvećeg procvata umjetnosti na području Flandrije (južna Nizozemska, Belgija, Luksemburg, dio sjeverne Francuske), kada je postala jedna od vodećih sredina europske umjetnosti, označavamo pojmom "flamanska umjetnost". Prvo, zlatno razdoblje flamanske umjetnosti obilježavaju umjetnici koji stoje na razmeđu srednjeg vijeka i renesanse: Jan van Eyck, Robert Champin (Maître de Flémalle), Rogier van der Weyden, Hugo van der Goes, Hans Memling, te Hieronymus Bosch.

8.3. Švedska

Afirmacija gotičkog stila dogodila se tijekom 13. st. pod utjecajem Sjeverne Njemačke, odakle dolazi i karakterističan način gradnje opekom.

8.4. Poljska

Velike katedrale iz 13-14. st. (Krakov, Gniezno) građene su kao crkve dvoranskog tipa. U ovom se razdoblju kao zanimljiv regionalni tip javljaju dvobrodne crkve (crkva Blažene Djevice Marije u Wislici). Tijekom 14. i 15. st. podižu se brojne građevine, uglavnom pod utjecajem sjevernonjemačkog načina gradnje opekom.

  

8.5. Češka

Gotički stil tijekom 13. i 14. st. se pročišćuje i postaje ujednačeniji, da bi vrhunac razvoja dosegao u vrijeme Karla IV (1347-78.). Već u četrnaestom, a posebice u 15. st., uz strane se majstore počinju javljati i domaći graditelji. U doba Karla IV (1346. - 1378.) Prag postaje jednim od najznačajnijih centara europske umjetnosti. Češko slikarstvo isprva je pod snažnim utjecajem talijanskog (sienske škole), a zatim i francuskog (pariškog dvorskog kruga). Značajna slikarska djela češke škole ostvarena su posebno u iluminiranim rukopisima iz vremena "internacionalne gotike". Češka je minijatura 14. stoljeća pod snažnim utjecajem francuske minijature, ali i suvremenog slikarstva na dasci (obilježenog talijanskim utjecajem).

2. dio – europske katedrale

1. KATEDRALE U FRANCUSKOJ (PARIS, BOURGES, TROYES, CHARTRES, AMIENS, REIMS, STRASBOURG, ARLES, ALBI, LAON...)

1.1. Romanika

- ARLES (bivša katedrala Saint-Trophine, 12. St., Provansa, 1170.-80.); u Provansi u prvom redu tipološki nalazimo bazilike. Ovo je 3-brodna bazilika koja je bila 3-apsidalna (rijetkost za Provansu gdje su inače 1-apsidalne). Ima snažan i jednostavan toranj i čuveni klaustar iz 12. st. (jedan od najvažnijih u Francuskoj).  U gotici je pregrađeno svetište, a portal asocira na antičke slavoluke. Klaustar je završen u gotici, ali je skulptura romanička. Nema galerije. Izvana – puni zidani kontrafori. Figuralni kapiteli (značajno za romaniku).

Arles će potkraj 4. st., postavši sjedištem prefekta pretorija Galija, naslijediti Trier. U taj grad, još ranije jedno od važnih upravnih središta Carstva, preseljena je 313. god. kovnica novca iz Ostije. Biskupi Arlesa spominju se od sredine 3. st. Iz pisanih vrela doznajemo da se najstarija katedrala, prije no što ju je 514. g. sv. Cezarije pretvorio u crkvu ženskog samostana, nalazila uz unutarnji ugao jugoistočnog poteza bedema. Za sv. Hilarija, pod nedovoljno poznatim okolnostima, dolazi do prijenosa katedrale u jednu od najgušće izgrađenih četvrti antičkog grada, između foruma i teatra, na potezu glavne gradske prometnice koja je vodila od sjevera ka jugu. U Arlesu se stapalo više hodočasničkih puteva, bio je zborno mjesto za daljnje putovanje za Compostelu. Značaj Provanse kao ranokršćanske provincije se ogleda u Arlesu kao sjedištu biskupa od 314. god. u kojem su se često održavali sabori dijeceze.

Skulptura Arlesa predstavlja srednjovjekovnu interpretaciju antičkih građevina kao kršćansko-imperijalnih spomenika. Katedrala ima bazilikalnu osnovu s klaustrom, što je uobičajeno kod opatijskih crkava. Pokrivena je bačvastim svodom s pojasnicama, kao i hodnici klaustra. Fasada otkriva trobrodnost i potpuno je štura ako se izuzme bogato ukrašeni portal (Strašni sud po viziji sv. Ivana). U unutrašnjosti je dvodijelna elevacija (piloni i prozori). Toranj je vezan za transept, tj. nije na pročelju. Portal je građen po uzoru na antičke trijumfalne lukove. Zapadna fasada je ukrašena kaneliranim stupovima s korintskim kapitelima, a arhitrav kao da je skinut s nekog klasičnog hrama. Iznad jednostavne baze proteže se široka traka dekoracije, sa stupovima koji su oslonjeni na leđa lavova ili groteski, te s kipovima svetaca u nišama povezanim kontinuiranim frizom. Iznad vrata, timpanon s reljefom, okružen s koncentričnim malo prelomljenim lukovima, razbija gornji dio i ističe ulaz. Portal se završava vijencem s konzolama, koji je paralelan s krovom. Konzole ispod vijenca, korintski kapiteli, kanelirani pilastri, akantus i meandar = klasični, dok su figure u nišama, timpanonu i frizu stilski srodni bizantskim slonovačama i minijaturama. Na timpanonu je sjedeća Kristova figura s nimbusom oko glave. Krist u jednoj ruci drži knjigu, a drugom blagoslivlja. Oko njega se nalaze 4 simbola evanđelista. Na nadvratniku ispod njih su 12 apostola koji sjede. Na lijevoj strani su pravednici koji idu u raj, a na desnoj su grešnici okovani u lance, na putu za pakao. Osjeća se mirnoća i statičnost, sa svim dijelovima harmonično povezanim i uravnoteženim. Saint-Trophime je ogledno djelo provansalsko-languedočkog stila bliskog antičkim tradicijama. Pročelje i klaustar sagrađeni su krajem 12. stoljeća, s bogatim skulptorskim ukrasom. Skulpture u klaustru na pilonima kutova trijema: S. Trophime, Sv. Petar, Sv. Ivan, Krist koji pokazuje rane i Sv. Toma ... (oko sredine 12. st.). U luneti glavnog portala Krist u mandorli između simbola evanđelista, na unutrašnjoj strani luka anđeli, na arhitravu dvanaest apostola, na frizu biblijski prizori, u donjem redu apostoli, sveci i prizori iz evanđelja (posljednja trećina 12. st.).

- DIJON (Saint-Benigne, 1001.-1018., Burgundija): jedan od najranijih spomenika romaničke arhitekture. Nije sačuvana, osim prostora rustične kripte s dvostrukim ophodom. 5-brodna bazilika (jedna od rijetkih takvih u romanici), s transeptom i uvjetno još jednim u centralnom dijelu. Ima kvadratni, moćni toranj-zvonik (u Burgundiji su rijetki zvonici na pročelju). Centralni dio je imao okulus. Sastojala se od dvije spojene građevine, longitudinalne bazilike, posvećene 1016., i rotunde, posvećene 1018. Rad na građevini i samostanskim zgradama nastavljen je do posvete čitavog kompleksa 1107. Smatra se da je ova neobična građevina prethodila tipičnim burgundskim crkvama s razvedenim istočnim dijelom.

- BAYEUX (Notre-Dame; 11.-13. st., Normandija): gotička katedrala, ali su svi karakteristični oblici romanički (crkva je začeta u romanici). Ima kriptu, što nije karakteristično za Normandiju. Važna zbog slikanog ukrasa. Tapiserija kraljice Matilde (kraj 11. st.), takozvani romanički strip. Prikazi su popraćeni tekstom, linearnost i prigušen kolorit, duga je 70 metara i široka pola metra. Nalazi se u biskupskom dvoru. Romanička građevina pregrađena u gotičkim oblicima.

- LE PUY (Notre-Dame; 12. st., Auvergne): crkva u 2 nivoa. Prvotna gradnja iz 11. st. Uspoređuje se sa Santiagom. Kasnije je pregrađivana. Građena je na neravnom terenu s položajem na uzvisini. Arabeskna dekoracija i karakteristična orijentalnost. Polikromija. Drvene vratnice.

- AIX-EN-PROVENCE (1070.-1103., Provansa): katedrala St-Sauver. Ima jedan od 3 najvažnija klaustra u Francuskoj (ostali = Arles, Moissac).

- ANGOULEME (1105.-28.): ima 4 kupole u nizu, naglašeno svetište s apsidiolama, 1-brodna s transeptom. Sačuvana je kupola na transeptu. Skulptura se širi cijelim pročeljem.

- PERIGUEUX (12. st., St-Etienne, Languedoc): tvrđavski izgled.

- PERIGUEUX (Saint-Front): crkva križnog tlocrta s 5 kupola. Piloni su međusobno povezani lukovima koji sliče na poluvaljkaste svodove. Očito je ugledanje na sv. Marka u Veneciji. Ima toranj na pročelju. Nakon 1120.

- ISSOIRE (1130.-50., Auvergne): transept nad kojim je još jedan uži (karakteristično za ovu pokrajinu).

- ORCIVAL (12. st., Auvergne): transept nad kojim je još jedan uži. Aksijalna apsidiola.

- SAINT-NECTAIRE (kraj 11. st.)

- VERDUN (12. st., Ille-de-France): bitna kripta.

- AUXERRE (katedrala)

1.2. Gotika

- PARIS (katedrala Notre-Dame, 12.-14. st.); započeta je 1163. 5-brodna crkva s jedva primjetljivim transeptom, zvonici na pročelju su ostali nedovršeni. Ima deambulatorij. Graditelji: Jean de Challes (13. st.), Pierre de Montreau (13. st.), Jean Ravy (14. st.), Jean le Boutellier (14. st.), Raymond du Temple (14. st.). Obnovljena je u neogotičkim oblicima 1845.-66. (Violet-le-Duc). Visina svoda je 35 metara. Građena je od svetišta prema pročelju. Kroz cijelu crkvu idu galerije i bazilikalni prozori. Izvana se među kontraforima nalaze kapele.

Skulptura: 1200. – 1240. / 40 godina.

Zapadno pročelje je harmonično s 3 portala, a iznad je galerija kraljeva. Glavni portal (13. st., 1223.-30.) = Strašni sud (Krist, Mihovil, Ustajanje mrtvih); trimo (Krist); dovratnici (apostoli). Lijevi portal (sred. 13. st., 1210.-20.) = Bogorodičin portal (Krunjenje, Smrt, 6 svetaca); trimo (Bogorodica s Djetetom); konzole (1. Grijeh, Stvaranje Eve, Izgon iz raja); arhivolti (anđeli, patrijarsi, kraljevi, proroci). Desni portal (pol. 12. st., 1165.-75., rana gotika) = Portal sv. Ane,; luneta (sv. Ana, djetinjstvo, Bogorodica na prijestolju i donatori); trimo (pariški biskup sv. Marcel).

Sjeverno pročelje (sred. 13. st., Jean de Challes): portal posvećen Bogorodici (Legenda o Teofilu), trimo (Bogorodica); dovratnici (razoreni, ali su pronađeni starozavjetni likovi). Potpuno sazrijevanje gotičkog stila, kvaliteta koja inspirira europsku kulturu. U ikonografskom smislu dolazi do promjene. Gospa na trimou – vitki, izvijeni stav nježnog izraza (Bogorodica postaje najznačajniji lik kršćanstva). Portal nije restauriran. Bočni dovratnici su uništeni, ali su pronađeni likovi iz Starog zavjeta. Ova postignuta kvaliteta, sljedećih 150 godina samo se ponavljala, nije bilo daljnjeg koraka.

Južno pročelje: Portal sv. Stjepana, prvotni zaštitnik crkve (Pierre de Montreuil, u cijelosti rekonstruiran = Violet-le-Duc, sv. Stjepan na trimou je neogotički).

Na ogradi kora u unutrašnjosti je Kristološki ciklus (13. st.)

Vitraji: Rozeta na sjevernom kraku transepta (nakon 1250., promjer 13 m), Bogorodica na prijestolju, okružena starozavjetnim ličnostima. Južni krak transepta (Novi Zavjet). Vitraji su stradali u 18. st. Staklo se izrađivalo u Chartresu. Rozeta na sjevernom pročelju je veća od zapadne. Ovo su najveće gotičke rozete. Po načinu kako su formirane ove rozete na transeptima, zrakasto, utjecale su na sve kasnije rozete.

                              

- LAON (katedrala Notre-Dame); započeta je 1160. Na njoj se ponavljaju crte koje će uskoro postati osnovna obilježja stila: 3 portala na zapadu (sva 3 ukrašena skulpturama), te lebdeći kontrafori povrh bočnih brodova. Pod utjecajem normansko-anglosaxonske romaničke arhitekture. Izgrađuje se u drugoj fazi (1180.-1215.) uz primjenu ranogotičkih konstruktivnih elemenata, koji potpuno prevladavaju u trećoj fazi. Tlocrt latinskog križa, 3-brodna s 3-brodnim transeptom i ravnim završetkom uzdužnog broda. Krakovi transepta završavaju poput malih kapela. Zvonici na pročelju ostali su nedovršeni. U presvođivanju glavnog broda upotrebljen je šesterodijelni križno-rebrasti svod (preuzet iz romaničkog graditeljstva – St-Etienne u Caenu). Visina svoda je 24 metra. Pročelje je harmonično s 3 portala, ali je skulptura neogotička. Istočna strana je pravougla, a nije u obliku tada uobičajenom u Francuskoj – apsida s potpornjima, a osim toga, njena osnova predviđa 7 tornjeva, što ukazuje na utjecaj njemačkog romaničkog stila. Prvotno je planirana kao križna bazilika s galerijama i tornjem križišta normanskog tipa (toranj lanterna), te s 3 pročelja s parom tornjeva ispred krakova transepta i uzdužnog tijela crkve. Prvotni kor s jednostavnim deambulatorijem bez kapela flankiran je dvokatnim sporednim apsidama uz istočne tornjeve transepta. Oko 1210. udvostručava se duljina kora, a njegov je završetak ravan kao u engleskih katedrala, a tornjevi transepta time dospijevaju u sredinu crkve. U unutrašnjosti je 4-dijelna elevacija (2 reda galerija – otvorene i slijepe).

Skulptura: zapadno pročelje (oko 1200.). vjerojatno je predstavljalo najsnažniji kompleks skulpture kasnog 12. st. u Francuskoj, no nažalost, drastično je pregrađivano. Ovo je ranogotička crkva (1160./80. – 1215.). 1. Generacija gotičkih katedrala = Laon, Senlis, Sens, Noyon. Skulptorski ukras na portalima nije originalan, ni rozeta. Volovi na vrhu tornjeva (16).

- CHARTRES (katedrala Notre-Dame; 1194.-1260.); građevina iz 4. st. pregrađena je u romaničku baziliku u 11.-12. st., koja je stradala u požarima 1134. i 1194. Gotička gradnja nastavlja se iznad stare kripte i uključuje pojedine sačuvane dijelove romaničke crkve (pročelje-južni zvonik iz 12. st., a sjeverni je obnovljen početkom 16. st.). Posvećena je 1260. god. Visina svoda je 36 m. 3-brodni prostor produžuje se preko istaknutog 3-brodnog transepta u 5-brodni kor s dvostrukim deambulatorijem sa zrakastim apsidiolama i karakterističnom 'Gospinom kapelom'. Sustav lebdećih kontrafora, te bogatstvo arhitektonske dekoracije i skulptorskog ukrasa razigravaju vanjštinu, a vitraji predstavljaju najbolje očuvan komplex gotičkih oslikanih prozora uopće. Predstavlja prototip nekolicine značajnih gotičkih katedrala u Francuskoj (Reims, Amiens...). Unutra je križno-rebrasti svod. Galerije, prozori, rozete, triforij. Ima samo 2 zvonika od izvorno zamišljenih 9. Na pročelju ima 3 portala u širini glavnog broda.

Chartres se nalazi 70-ak km južno od Pariza, grada koji sa svojom okolicom čini pokrajinu Ille-de-France koja je kolijevka gotičke arhitekture gdje se ona pojavljuje u najčistijoj formi. Početak gotike = 1122. God. Opat Suger prvi ostvaruje misao da se tehnička otkrića svođenja, koja su križari, upoznati s arapskom arhitekturom, donijeli na Zapad, iskoriste tako da građevina predstavlja nebo na zemlji u obliku nebeskog grada prema apokaliptičnoj viziji nebeskog Jeruzalema, što prvenstveno znači da građevina ne smije biti sazdana od čvrstih zidova, a svjetlost mora postati glavni medij. Ideja je starija od gotike, ali je primijenjena 1144. godine kod gradnje kora u opatiji Saint-Denis u Parizu. Niti desetljeće nakon toga kora (1150. g.) započinje razdoblje građenja velebnih katedrala koje će u Francuskoj potrajati sve do 1250. Svim građevinama sagrađenim u tih 100 godina je zajedničko slijeđenje projekta 'nebeski Jeruzalem'. One teže prozračnosti i osvijetljenosti. Afirmiraju se 2 elementa: deambulatorij sa zrakastim kapelama i harmonično pročelje. U prvim katedralama nakon Saint-Denisa, među koje spadaju Notre-Dame u Parisu, katedrale u Laonu i Sensu (koriste šiljaste lukove, kontrafore i imaju visoke lađe), mogu se još primijetiti elementi romanike. Prva katedrala koja je eliminirala te elemente je katedrala u Chartresu i s njom prestaje razdoblje rane gotike i počinje razdoblje visoke ili klasične gotike. Tom razdoblju pripadaju katedrale u Reimsu i Amiensu koje puno toga duguju katedrali u Chartresu.

Ovo je najvažniji centar Bogorodičinog kulta u Francuskoj. U njoj se čuva relikvijar Bogorodičine tunike. U manje od 30 godina je sagrađena nova gotička katedrala. U 15. st. u svetište je nadodana Bogorodičina kapela. Ovdje su prvi put sustavno upotrebljeni lebdeći kontrafori. Galerije više nemaju konstruktivnu funkciju za podržavanje svoda. Iako ima još romaničkog duha, velikom prozorskom rozetom i skulptorskim ukrasom na portalima označava početak gotike. Rozeta je ranogotičkog stila (podsjeća na onu iz Laona). Kraljevski portal – ima ih 3, ali koncepcijski predstavljaju jedan. Misao vodilja portala je kraj svijeta, a i općenito kasnog srednjeg vijeka. Posljednji sud – nije više zastrašivanje, već uvođenje u kraj vremena. Likovi nad nadvratnicima su vjerojatno pod utjecajem St-Denisa, ali vjerojatno imaju nekakve veze sa Gislebertusom. Netočna anatomija, linearnost, oštro rezani likovi = romanički elementi. Povećana voluminoznost, tehničko savršenstvo, individualnost, unošenje duhovnog izražaja za razliku od narativnosti = gotički elementi. Veliki broj figura, kao nikad prije.

Skulptura: skulptorski ukras sastoji se od preko 2000 djela (puna skulptura, visoki reljefi, pojedinačni kipovi, grupe) sa sakralnim, alegorijskim i crkveno-historijskim temama, u stilskom rasponu od krutih formi proizašlih iz romaničke tradicije do naturalističkih tendencija kasne gotike.

Zapadno pročelje: Kraljevski portal (1145.-55., romanika) = karakteristični stupoliki kipovi (statues-colonnes) na dovratnicima predstavljaju biblijske ličnosti (preci, kraljevi, kraljice, proroci...). U kapitelnoj zoni poredane su scene kristološkog ciklusa, a u lunetama Krist u slavi (centralni, friz-12 apostola), Bogorodica s Djetetom (desni, 2 friza) i Uzašašće (lijevi).

Sjeverni kraka transepta: (1200.-1260.): na timpanonu glavnog portala (1200.-1210.) prikazani su Smrt Bogorodice, Uznesenje i Krunjenje, na trimou Sv. Ana s Bogorodicom, a sa strana biblijske ličnosti (Melkisedek, Abraham, Mojsije, Samuel, David, Izaija, Jeremija, Sv. Šimun, Sv. Ivan Krstitelj). Na timpanonu lijevog portala (1220.-35.) prikazano je Rođenje, Javljanje pastirima i Poklonstvo mudraca (kristološki ciklus). Na timpanonu desnog portala (1220.-35.) Salomonov sud i Jobove muke.  Na pilonima portala (1235.-60.) izrađeni su likovi iz Starog Zavjeta.

Južni krak transepta (1205.-1250.) = na timpanonu glavnog portala (1205.-15.) prikazan je Posljednji sud, na trimou je Krist koji blagoslivlja, a sa strana (dovratnici) su apostoli. Na timpanonu lijevog portala (1215.-20., sveci mučenici), 'Portala mučenika' prikazana je Historija sv. Stjepana, a sa strana sveti mučenici (Sv. Stjepan, Klement, Lovro, Vincent, Denis, Piat, Maurice, Teodor i sv. Juraj). Na timpanonu desnog portala (1220.-25., sveci ispovjednici) prikazana je Historija sv. Martina i Historija sv. Nikole, a sa strana sveti oci (sv. Leon, sv. Silvestar, sv. Ambroz, Nikola, Martin, Jeronim, Grgur). Na pilonima (1230.-50.) prikazane su Vrline i Poroci, Starci Apokalipse, mučenici i sveti oci.

U unutrašnjosti razvedena oltarna ograda ukrašena je kasnogotičkom skulpturom (scene iz života Bogorodice i Krista), djelom raznih umjetnika iz 14. i 15. stoljeća.

Vitraji: prvi sačuvani primjerci vitraja sačuvani in situ potječu iz 12. st., kada je središte škole za izradu vitraja postala opatijska crkva St-Denis, iz koje se širio utjecaj na ostala mjesta (Chartres, Poitiers, Angers). Kasnije, značajan centar postaje Pariz (Ste-Chapelle), koji svoje utjecaje širi sve do Engleske i Njemačke. Katedrala u Chartresu je najcjelovitije sačuvan kompleks gotičkog slikarstva na staklu. Ima 125 prozora i 9 rozeta koje su ukrašene vitrajima tijekom 12. i 13. st. Ulazak u Jeruzalem (oko 1150., zapadno pročelje), Bogorodica s Djetetom ('Prozor Plave Bogorodice', oko 1150., deambulatorij), Parabola o dobrom samaritancu, Adam i Eva (oko 1210., južni brod), Starozavjetni proroci nose evanđeliste (oko 1225., južni krak transepta). Romanički vitraji u Chartresu (sredina 12. st.): Rođenje, Ulazak u Jeruzalem, Bogorodica s Djetetom...

- AMIENS (katedrala Notre-Dame); gradnja između 1218. i 1268. Pročelje je dovršeno u 15. st. graditelji: Robert de Luzarches, Thomas de Cormont i njegov sin Regnauld. 1849.-74. restaurirao ju je Viollet-le-Duc. Visina svoda je 42 metra. 3-brodna do transepta, a od transepta 5-brodna s dvostrukim deambulatorijem i radijalnim kapelama. Ima kapele i među kontraforima. Ima 4-dijelni svod, a na križištu (toranj) je zvjezdasti svod. Nema kriptu. Kod fasade pada u oči bogatstvo detalja, impresivna međusobna igra linija i bogatstvo svjetlosti i sjenki. Ovdje je vanjski ukras već smanjen za razliku od Reimsa, ali je svod viši. Izvanredno fino izrezbarena drvena sjedala u koru (preko 4000 scena). Arkade, triforiji, prozori. Izvana kapele među lebdećim kontraforima (14. st.).

Skulptura: nakon 1220. 5-dijelna podjela pročelja na zone: portali, bifore, kraljevi, rozete, tornjevi. U luneti glavnog portala je Posljednji sud, dok je na trimou Beau Dieu (Lijepi Bog), a u timpanonu sv. Franjo. Na dovratnicima su apostoli, u medaljonima Vrline i Poroci, na kontraforima starozavjetni proroci, a na lukovima scene mučenja u paklu.  Desni portal je posvećen Bogorodici (timpanon-Smrt i Uznesenje; trimo-Bogorodica; dovratnici-Navještenje i Vizitacija, proroci i kraljevi; medaljoni-scene iz Marijina života), a lijevi portal lokalnim svecima (trimo-sv. Firmin; dovratnici-lokalni sveci; medaljoni-kalendar i zodijak). Skulpture su stilski relativno homogene. Portal južnog kraka transepta (13. st.) – portal nekog sveca, ali se naziva Portal Zlatne Bogorodice jer je Bogorodica na trimou. Sjeverni krak transepta – sv. Firmin na trimou je jedina skulptura toga portala (14. st.).

- REIMS (katedrala Notre-Dame); 'kamena čipka', 'titraj svjetla', 'Partenon gotičke skulpture'. Krunidbena crkva francuskih kraljeva (zrela gotika). Započeta 1212. g. na mjestu starije građevine, a dovršena u 15. st. Graditelji: Jean Leloup, Gauthier de Reims, Bernard de Soissons, Jean d'Orbais i Robert de Cousy. Ima 3 broda, 3-brodni transept i 5-brodni kor s deambulatorijem i vijencem zrakastih kapela. Visina križno-rebrastog svoda je 38 metara. U unutrašnjosti trodijelna elevacija (slijepe galerije). Spada u drugu generaciju gotičkih katedrala, srodna je Chartresu i Amiensu. Nema strašnih gargouillesa, ispunjena je mnoštvom anđela, izgrađena u doba vjerskog zanosa. Na glavnom portalu je Bogorodica, a ne Posljednji sud.

Sagrađena nakon požara 1210. god. Većina kraljeva je ovdje okrunjena. Nisu prikazane čudovišne figure, već anđeli, psi, mačke. 1311. umro je Robert de Cousy (5. arhitekt). Luj IX. ovdje je okrunjen s 14 godina = bitan za razdoblje vrhunca gotike i njegovom smrću prestaje razvijanje gotike u Francuskoj. Ova katedrala je sagrađena na vrhuncu gotike, poleta, vjere. Organski je rasla od svetišta prema pročelju. Na glavnom portalu nalaze se jedne od najfascinantnijih skulptura. Antikizirajući stil na skulpturama. Izrada draperija kod npr. Pohođenja, nije se vidjela u europskoj umjetnosti od antike, ali ipak su bitniji izrazi lica. Rozeta sjevernog kraka transepta.

Skulptura: obnova je započeta nakon 1210. Na skulpturi su se stopila stilska ostvarenja Chartresa s utjecajima antičke skulpture. Oko 1230. došlo je do promjene majstora (i ukusa ?), pa su neke već izrađene skulpture antikizirajućeg stila zamijenjene onima kojih je stil potjecao iz Amiensa i Pariza. Oko 1240. razvio se stil koji će ostati karakterističan za francusku gotičku skulpturu za sljedećih 150 godina. Također je i lisnati ukras kapitela (svaki drugačiji, 'Reimski kapiteli') pilona iz Reimsa postao popularan i često imitiran (Chartres, Noyon). Prema modelima radionice iz Chartresa nastala je od 1211. do 1231. serija likova patrijarha na desnim vratima. Na glavnom portalu zapadnog pročelja (1240.-60.) zapaža se miješanje utjecaja Chartresa i Amiensa (Bogorodica s Djetetom u luneti, Navještenje, Vizitacija, Prikazanje u hramu, brojni likovi anđela), te inspiracije antičkom skulpturom ('Partenon gotičke skulpture'). Ovdje je prvi put luneta rastvorena staklom (a iznad nje je također staklena rozeta).  Unutrašnji zid zapadnog pročelja: skulptura (52 niše, ¾ 13. st.).

Zapadno pročelje: uzor Amiens. 3 portala, luneta glavnog portala i rozeta rastvorene staklom, galerija kraljeva, 2 tornja. Skulptura s unutrašnje strane zida zapadnog pročelja: 52 niše sa starozavjetnim scenama odijeljene lisnatim vijencima. Glavni portal = wimperg – Krunjenje Bogorodice, trimo – Bogorodica s Djetetom, luneta (staklo, 1. put ostakljena) – Bogorodica s Djetetom, dovratnici – Navještenje ('Anđeo sretnog trenutka') i Vizitacija, Prikazanje u hramu. 5 prikaza Bogorodice na glavnom portalu. Mnoštvo anđela, nema Posljednjeg suda. Lijevi portal = wimperg – Raspeće, arhivolti – Muka Kristova, dovratnici – mučenici. Desni portal = wimperg – Posljednji sud, arhivolti – apokaliptične scene, dovratnici – pape, sveci, patrijarsi.

Sjeverni krak transepta: 'Portal svetaca' ili Calixtov portal (1. pol. 13. st.) = wimperg – Posljednji sud, trimo – Lijepi Bog, dovratnici – novozavjetni sveci. Bogorodičin portal (romanički, 2. pol. 12. st., 1160.-70.) = luneta – Bogorodica s Djetetom.

Južna strana transepta nema portala jer je povezana s biskupskom rezidencijom.

- STRASBOURG (katedrala Notre-Dame); građena je od crvenog pješćanog kamena. Započeta je u 2. pol. 12. st. na temeljima romaničke katedrale. Glavni brod je dovršen u 2. pol. 13. st. u gotičkim oblicima. Zapadno pročelje gradi se od 2. pol. 13. do 1. pol. 15. st. prema projektu Erwina von Steinbacha u rayonnant stilu (s velikom rozetom). To je 3-brodna bazilika na romaničkoj osnovi (u unutrašnjosti se još osjeća romanička težina), s narteksom, 2-brodnim transeptom (na sjecištu je oktogonalna kula) i upisanom apsidom. Svetište (poč. 13. st.) je uglavnom u kasnoromaničkim oblicima, te mu je dodano 5 kapela u Flamboyant stilu. U 15. st. se na zapadnom pročelju gradi sjeverni toranj visok 142 metra: Urlich von Ensingen, te nakon njega Johan Hultz. Toranj je tipičan za njemačku gotiku – sav u čipki, građen kao skelet, prošupljen. Južni se nije sagradio. Ima lebdeće kontrafore uz brodove. Sva stremi u visinu. Katedrala ima križno-rebrasti svod i 3-dijelnu elevaciju (lažne galerije). Imala je romaničke i gotičke vitraje (dosta ih je u Muzeju katedrale).

Izgradnja je započeta 1176. godine na temeljima starije romaničke katedrale iz 1015. God. U romaničkom stilu su polukružni kor i baza osmerokutne kupole nad križištem. 2-brodni transept je u ranogotičkom duhu, a glavni brod je završen u zrelogotičkim oblicima 1275. Zapadna fasada (1276.-1439.) je oživljena mrežom vitkih stupića u donjoj zoni s 3 velebna portala, golemom rozetom i 2 zvonika. Izvedena je uz nešto izmjena prema planovima majstora Ervina von Steinbacha. Na zvonicima rade do 1371. članovi obitelji Gerlach. Gradnju sjevernog zvonika nastavlja Urlich von Ensingen  (1399.-1419.),  a dovršava (1420.-39.), na visini od 142 metra, Johan Hultz. Portal sjevernog transepta izveo je u kasnogotičkom stilu Jacob von Landshut (1495.-1505.). Bogato skulpturiranu propovjedaonicu izveo je u kasnogotičkim oblicima Hans Hamnerer (1484.-85.). Autoportreti s kraja 15. st. (Nikolaus Gerhart von Leyden, Nikolaus von Hagenau). Većina originalne skulpture je, zbog požara, potresa i bombardiranja, premještena u muzej katedrale, te je na samoj katedrali zamijenjena kopijama.

Bila je ranokršćanska, pa ranoromanička. Kroz svoju povijest pretrpjela je 5-6 požara, potrese, bombardiranja... prostor svetišta je kasna romanika, a prostor brodova iz sredine 13. stoljeća (inspiriran arhitekturom Ille-de-Francea), pročelje (sinteza blok-pročelja i harmoničkog pročelja). Ima najviši originalni srednjovjekovni toranj. Ispod svetišta je romanička kripta rajnske oblasti. Bitna razlika od francuskih pročelja je puno više okomitih linija. Skulptorski ukras je čini jednom od bitnijih katedrala. Portali zapadnog pročelja = 2 grupe umjetnika (jedni porijeklo vuku iz Francuske, a drugi tvrđi, stroži stil koji nema direktne uzore, pretpostavlja se iz Strasbourga). Vrlo malo svetačkih likova, ali puno alegorijskih.  Skulpture imaju nešto arhaično, ali ukupni dojam pokazuje vrhunac gotike. Monumentalni kipovi su rad vrhunskih majstora, a sve ostalo pomoćnika.

Skulptura zapadnog pročelja (započeta 1277.) derivira od ostvarenja majstora sv. Josipa u Reimsu (lude djevice), dok likovi proroka (oko 1300.) ispoljavaju nešto stroži stil kojemu je izvor možda starija gotička skulptura samog Strasbourga. Vidljive su razlike u kronologiji skulptura, majstorskim rukama. Ikonografski predstavlja kombinaciju Bogorodičinog i Kristološkog ciklusa, dok je u timpanonu ciklus Kristove muke (centralni timpanon, 4 friza). Na dovratnicima su likovi starozavjetnih proroka. Muka: Ulazak u Jeruzalem, Uzašašće s prepoznatljivom gotičkom puninom i kompozicijskim odnosima (Raspeti Krist+Adamov kostur = strše van u svojoj voluminoznosti). Proroci: ekspresivnost i izražajnost tih likova. Na desnom portalu su zavodnik i lude djevice, a na suprotnoj strani Krist i dobre djevice. Na trimou je Bogorodica s Djetetom. Glavni portal (1280.) = timpanon -Muka, tj. Pasija, trimo – Bogorodica s Djetetom, dovratnici – starozavjetni proroci (oko 1300.). Lijevi portal = timpanon – kristološki ciklus, dovratnici – vrline gaze poroke (stroga skulptura, izvor možda u ranijoj skulpturi Strasbourga). Desni portal (1280.) = timpanon – Posljednji sud, dovratnici – lude i mudre djevice (lude djevice: rad majstora sv. Josipa u Reimsu). Zapadno pročelje obuhvaća utjecaj Ille-de-Francea u harmoničkom pročelju, ali i utjecaje oblikovanja pročelja u rajnskom području.

Sjeverni krak transepta : portal u kasnogotičkom stilu izveo Jakob von Landshut (kraj 15.-poč. 16. st.).

Južni krak transepta (dupli portal): portal iz 1. pol. 13. st. prikazuje Smrt Bogorodice, Krunjenje, Solomonov sud (trimo), a sa strana su alegorijski likovi Crkve i Sinagoge (najznačajnija plastika).

Ograde kora više nema, ali su sačuvani apostoli u Muzeju katedrale. U unutrašnjosti se nalazi Pilon sudnjeg dana (1225.). Do njega se dolazi kada se uđe kroz portal sa Sinagogom. Jako kvalitetna skulptura.

Vitraji: ornament i boje vuku uzore iz Chartresa, ali i slikarstva minijatura.  

- BOURGES (Saint-Etienne, Sv. Stjepan); započeta 1196. g. (gradnja započinje od svetišta). Do 1260. su dovršeni brodovi i dio pročelja. Gradi se do 16. st. Osnova pripada ranoj gotici. Usvojen je tlocrt pariške katedrale, ali je ispušten transept. Predstavlja prijelazni tip između bazilike i dvoranske crkve (srednji bord najviši, a po dva bočna snizuju se sukcesivno).  5-brodna bazilika bez transepta (jedina u Francuskoj) s dvostrukim deambulatorijem i kapelama (koje su poput oblih kontrafora). U unutrašnjosti nema galerije, ali ima triforij. Ima kontrafore. Ima 6-dijelni križno-rebrasti svod (što je arhaično jer je to karakteristično za 1. generaciju gotičkih katedrala, a ova u Bourgesu pripada drugoj generaciji, tj. zreloj gotici). Istočni kraj uokviren je čipkom dvostrukih lebdećih kontrafora, završenih pri vrhu šiljcima. Srednji brod oblikuje 7 kvadratnih traveja sa 6-dijelnim svodom, a u posljednji travej je upisana polukružna apsida. Ima dvostruki deambulatorij s 5 polukružnih apsida.

Skulptura (2. pol. 13. st.): zapadno pročelje (1270.-80., najmlađi dio građevine). Glavni portal: Posljednji sud i Uskrsnuće mrtvih na nadvratniku; arhaične teme, gotički manirizam, bez izražajne snage. Lijevi portal je romanička forma (zato što gotička katedrala u Bourgesu nastaje na temeljima ranije romaničke katedrale, Bogorodica s Djetetom ???). Desni portal: starozavjetni likovi na dovratnicima (klasične stupolike figure). Pilon na pročelju nosi kip sv. Stjepana. Zapadno pročelje za uzor ima Kraljevski portal u Chartresu.

Sačuvano je i dosta izvornih vitraja iz 13. st. koji imitiraju uzore iz Chartresa (odakle vjerojatno dolaze i majstori). Prikazane su scene iz Starog zavjeta, te razne simboličke scene (Samaritanac, Lazar, Apokalipsa). Najkvalitetnije slikarsko djelo u Bourgesu je vitraj Grb vojvode od Berryja kojeg nose 2 anđela (15. st.).

- ALBI (katedrala sv. Cecilije); izgrađena 1282-1390. Jednobrodna bazilika bez transepta. Predstavlja tip utvrđene crkve. Portal i trijem od bijelog mramora dovršeni 1512.

- SENS (St-Etienne, započeta 1140.): podigao ju je Guillaume de Sens (kasnije graditelj katedrale u Canterburyju). Transept je u prvoj polovini 16. st. izgradio u flamboyant stilu Martin Chambiges.

- LE MANS (St-Julien): Građena od 1060. u romaničkom stilu, 1158. pregrađena i dobiva gotički svod. 1217-54. izgrađen je bogat kasnogotički kor s dvostrukim deambulatorijem i vijencem kapela okruženih kontraforima i potpornim lukovima. Transept je dovršen u 15. st.

- COUTANCES (druga pol. 13. st.): podignuta u drugoj polovini 13. st. s obilježjima zrele faze francuske gotike. Na križištu glavnog broda i transepta nalazi se osmerokutni toranj s rebrastim krovištem bez šiljastog završetka.

- BAYEUX: romanička građevina dobiva počevši od 13. st. gotičke elemente (kor s deambulatorijem i vijencem kapela, zvonici, transept, pojačavanje kontrafora). U 19. st. restaurirana po uputama Violet-le-Duca.

- ROUEN (Notre-Dame, 13. st.): gradnju je 1202. započeo Jean d'Andely na mjestu starije gotičke građevine iz 12. st., od koje je ostalo pročelje sa zvonikom Saint-Roman. Ima vrlo izdužen brod, transept, kor sa začelnom kapelom (chevet), deambulatorij i tri radijalno smještene kapele. Zvonik Tour de Beurre dograđen je uz pročelje 1485-1507.

- BEAUVAIS (St-Pierre, 13. st.): između 1225. i 1272. Težnja za pretjeranim vertikalizmom dovela je do rušenja svetišta. Sadašnje svetište predstavlja jedno od najsmionijih tehničko-konstruktivnih rješenja i posljednji stupanj u razvoju gotičkog stila. Visina svoda 48 m.

- SENLIS (Notre-Dame, 12.-16. st.): sagrađena 1153-91., obnavljana u 13. i 16. st. Glavni portal predstavlja tip ranogotičkog portala koji se kasnije pojavljuje kod katedrala u Nantesu i Laonu, te na sjevernom pročelju u Chartresu. Visoki zvonik podignut je u 13. st.

- NOYON (12.-13. st.): započeta između 1140. i 1150., s transeptom iz 1170. Svodovi su obnovljeni 1298., a portal je 1333. pregradio Jean de Brie. Jedna od najranijih gotičkih sakralnih građevina.

- SOISSONS: 1175-1230. Očit je utjecaj Chartresa.

- TROYES (St-Pierre et St-Paul, 13.-14. st.): izgrađivana od 1208. u ranogotičkim oblicima. Glavni brod (1300-72.) pokazuje odlike zrele gotike. Pročelje je 1506. godine započeo Martin Chambiges. Ima samo jedan zvonik, dovršen u 17. st.

- POITIERS: 1162-90. Romanička je katedrala obogaćena gotičkim konstruktivnim i dekorativnim elementima. Tip dvoranske crkve koja slijedi tipologiju romaničkih građevina centralne Francuske.

2. KATEDRALE U ENGLESKOJ (CANTERBURY, DURHAM, ELY, LINCOLN, WELLS, WINCHESTER, YORK...)

2.1. Romanika

- CANTERBURY; izgrađena 1070.-77., na mjestu starije saksonske katedrale. Prvobitno je bila duga 90 m i sagrađena po ugledu na opatijsku crkvu u Caenu. Niti 20 godina kasnije ruši se tek dovršeno svetište i gradi novo, znatno proširenije, s još jednim transeptom, deambulatorijem i zrakasto postavljenim kapelama (1097.-1130.). kor je ponovno pregrađen u gotičkim oblicima koncem 12. st., a uzdužni brodovi i transept koncem 14. st.

                Najznačajnija crkva engleskog srednjovjekovlja. Kompleksno lepezasto svođenje, rastresit tlocrt, golemi kor. Ima klaustar (važno svodovlje). Više vrsta kamena; na ključnim kamenovima su heraldički znakovi donatora.

Skoro potpuno izgrađena nakon požara 1186. god. Djelo je francuskog arhitekta Guillame de Sensa. Obnovljena katedrala vjerno odražava ideje koje su već ranije bile formulirane  u prvoj verziji katedrale, koja je nastradala u požaru. Ipak je engleski duh dao krajnja rješenja velike ljepote i originalnosti, što se posebno odnosi na istočni kraj, tzv. Krunu. Pripada prvoj generaciji engleskih katedrala i nadahnuta je normandijskim zdanjima. Prvobitno arhitektonsko rješenje u cijelosti je djelo nadbiskupa Lafranca. Tom Talijanu, rođenom u Paviji, bila je vrlo dobro poznata arhitektura velikih opatija Normandije. Započeo je s rekonstrukcijom u Beču i pokrenuo radove u Saint-Etiennu u Caenu. Normandijsko rješenje nije samo plod njegova istančana ukusa već i svjesnih nastojanja vjerske naravi. Premda se mogao prikloniti i veličanstvenu rješenju s deambulatorijem i zrakastim kapelama, izabrao je ono opatije u Caenu, s harmoničnim pročeljem i apsidom kojoj prethode dva kvadratna traveja. Odlučujući čimbenik pri svemu tome jamačno je bila nazočnost klera koji se nije, kao na kontinentu, sastojao od kanonika, nego do redovnika benediktinaca. Radovi dovršeni 1077. god., ponovno započinju desetljeće kasnije. Prior Ernouf, u dogovoru s novim nadbiskupom sv. Anzelmom, donosi odluke da poruši netom dovršeno svetište kako bi izgradio novo, pomaknuto prema istoku i bolje prilagođeno zahtjevima bogoslužja i kulta relikvija; istočnije od postojećeg načinjen je još jedan transept, a svetište dobiva deambulatorij rastvoren trima zrakastim kapelama. Kor je opet pregrađen u gotičkim oblicima krajem 12. st., a uzdužni brodovi i transept krajem 14. St. Sačuvana je romanička kripta, te dijelovi romaničkog kora i neki dijelovi oko tornja na križištu. Kripta je razvedena s puno stupova i ima križni svod. To je 3-brodna crkva s 2 transepta. U unutrašnjosti je 3-dijelna elevacija, ima galerije. U 15. st. se gradi četverokutni toranj nad križištem i južni zvonik. Ovo je jedan od glavnih spomenika tzv. perpendicular style-a (1360.-1480.). Ima harmonično pročelje i lebdeće kontrafore. U romaničkoj fazi ima otvoreno drveno krovište, dok se u gotičkoj javljaju svodovi.

- romanička faze:

                1. 2. pol. 11. st. (1070.-77.) - biskup Lafran, na mjestu starije saksonske katedrale. Prva romanička katedrala u Engleskoj (utjecaj Normandije), duga 90 metara, a uzor joj je bio Saint Trinite u Caenu. 3- brodna bazilika s transeptom i izduženim korom bez deambulatorija.

                2. kraj 11.-poč. 12. st. (1097.-1130.) – biskup Anselmo. Ruši se tek dovršeno svetište i gradi se novo proširenije. Gradi se još jedan transept (znači sada ih je dva), deambulatorij i 3 zrakasto postavljene kapele, te veliki izduženi kor. Katedrala je sada duga 150 m i korom podijeljena na dva dijela (u Engleskoj su najdulja svetišta).

- gotičke faze:

                3. kraj 12. st. (1175.-84.) – 1174. katedrala je stradala u požaru, kao i novo svetište. Novo svetište (kor) je sada ponovno pregrađen u gotičkim oblicima (early english style) – Guillame de Sens (William of Sens, 1190-1250 – rana gotika). Njega nakon pada sa skele zamjenjuje njegov učenik William the Englishman koji je dovršio dio transepta. Krajem 12. st.: Trinity Chapel i Coron Chapel.

                4. 2. pol. 14. st. (od 1378.) – pregrađeni su glavni i bočni brodovi, te transept u perpendicular style (1360.-1480., Henry Yevele). U 15. st. podignuti su četverokutni toranj nad križištem i južni zvonik na pročelju.

U konačnici to je spomenik gotičke arhitekture (s romaničkom kriptom). To je 3-brodna bazilika s 2 transepta, tornjem križišta i deambulatorijem s 3 radijalne kapele. Od romaničke faze sačuvana je kripta s ranoromaničkim skulpturama na kapitelima. Pročelje je flankirano s 2 tornja i rastvoreno prozorima s vitrajima. U unutrašnjosti su križno-rebrasti zrakasti i lepezasti svodovi u perpendicular style. Iza oltara se nalaze: Trinity Chapel, grobnica Crnog Princa, grobnica Henrika IV., te grobnica Williama the Englishmana. Coron Chapel se nalazi kraj svetišta (katedra biskupa Anselma). Kapela sv. Gabrijela sadrži freske iz 12. st. (Gabrijel naviješta rođenje Krista i Ivana Krstitelja). Kapela sv. Anselma također čuva freske (sv. Pavao na Malti, Susret sa zmijom). U Chapel of our Lady se nalazi kip Bogorodice. Chapter House je građevina s drvenom imitacijom gotičkog svoda (kasna gotika). Klaustar s lepezastim svodovima pripada kasnoj gotici. Gotički su i vitraji na prozorima pročelja. Freske se nalaze u kripti, kapeli sv. Gabrijela i kapeli sv. Anselma.

- DURHAM; (kraj 11.-1. pol. 12. st.). Adaptacije svoda glavnog broda u 1. pol. 13. st. (NAJRANIJI PRIMJER KRIŽNO-REBRASTOG SVODA!). 3-brodna bazilika s romaničkim narteksom i 2-brodnim transeptom s tornjem na križištu (dovršen u gotici) i 3 apside. Važna je zbog križno-rebrastih svodova sa šiljastim pojasnicama u glavnom brodu. Gotički dijelovi: pročelje i tornjevi. Unutrašnjost: izmjena snažnih pilona i stupova povezanih polukružnim lukovima (sa cik-cak ornamentima i geometrijskim ukrasom). Ovo je jedna od najvećih romaničkih crkava u Europi. Ima izduženo pravokutno svetište bez deambulatorija, te 3-dijelnu elevaciju (galerije – bifore). Pripada trećoj generaciji koja se odlikuje izvornošću svojih arhitektonskih rješenja. Bazilikalni prostor podijeljen naizmjeničnim nizom raščlanjenih pilona i masivnih okruglih stupova povezanih polukružnim lukovima. Glavni brod je pokriven križno-rebrastim svodovima odijeljenim šiljastim lukovima pojasnica (1093.-1128., a adaptiran 1233. g.), vjerojatno najraniji primjer takvog tipa svođenja uopće. Na zapadnom dijelu prigrađen je narteks prekriven romaničkim svodom. Ima težak pravougaoni toranj na križištu glavnog broda i transepta. Jedina tako presvođena crkva u Engleskoj (u Engleskoj se vrlo rano napušta sistem jednostavnog križnog svoda i zamjenjuje se zvjezdastom, mrežastom ili lepezastom konstrukcijom svođenja, koja ostaje karakteristična za zrelu i kasnu gotiku; dekorativno raščlanjivanje rebara). Ima izduženo svetište s 3 apside.

- ELY; započeta 1083. godine, građena do konca 12. stoljeća. Odražava gotovo sve etape razvitka romaničkog stila u Engleskoj, te značajne gotičke dogradnje (portal, završni kat zvonika). Duga je 163 metra (glavni brod ima dvanaest traveja) i ima dva transepta (istočni i zapadni).

- CHICHESTER (12. st.)

- WINCHESTER (12. st.)

- GLOUCESTER (kraj 11. st.): započeta između 1080. i 1090. godine.

- NORWICH (1090.-1145.): glavni brod ima čak četrnaest traveja.

2.2. Gotika

- WELLS (gotička katedrala sv. Andrije); gradnju nove katedrale započeo je biskup Reginald de Bahun krajem 12. St., a posvećena je u 1. pol. 13. st. (1239.) kada je završena fasada i uzdužni brodovi. Pripada early english style. Gornji dijelovi tornjeva pročelja dovršeni su u 14. i 15. st., dok je toranj križišta iz 14. st. To je 3-brodna bazilika s jednim 3-brodnim i jednim 1-brodnim transeptom i dubokim razvedenim korom. U unutrašnjosti je zvjezdasti, mrežasti svod. Klaustar ima samo 3 krila. Ima kapitularnu dvoranu i Lady Chapel. Zapadno pročelje: zid pročelja povezan je oko 1220-40. na jedinstven način s tijelima tornjeva – široki tornjevi postavljeni su u istu ravninu s pročeljem uzdužnog tijela crkve pored bočnih brodova. Niži katovi imaju jednolični zid čija su polja ispunjena uskim kopljastim prozorima i slijepim kopljastim arkadama, a kontrafori su, suprotno svojoj konstruktivnoj funkciji, rastvoreni u tabernakule s kipovima. Iznad tog jednoliko raščlanjenog zida dižu se slobodni katovi tornjeva, te zabat srednjeg broda ukrašen galerijama kipova i fijalama. Pročelje predstavlja najbogatiji ansambl gotičke skulpture u Engleskoj. Sadrži oko 300 kipova, koji slijede odlike skulpture iz grupe Amiens-Reims, no kvaliteta pojedinih radova znatno varira. Cijelo je nastalo sredinom 13. st. Na glavnom portalu se nalazi reljef Bogorodice među anđelima iz kraja 13. st. Po skulptorskoj obradi još su značajna i drvena korska sjedala, te biskupski tron, oboje  iz 14. st.

- LINCOLN (katedrala St. Mary, 11.-14. st.);  započeta 1074. Romanički dijelovi iz 11. i 12. st. (pročelje, podnožja zvonika). Od 1192. gradnju vodi Francuz Geoffrey de Noyers, koji uvodi sustav ranogotičke konstrukcije. Pri gradnji uzdužnih brodova (1209.-35.) prvi se put pojavljuje novi tip zvjezdasto-rebrastog svođenja, koji označava prekretnicu u razvoju gotičke arhitekture u Engleskoj. Angel Choir (1256.-1320., primjer Decorated Style).

         3-brodna s 2-brodnim transeptom, pravokutnim korom bez deambulatorija, lepezastim svodom. Ima karakteristično blok-pročelje. Ima kapitularnu dvoranu (u Engleskoj najčešće centralnog oblika). Ima klaustar bez skulptorskog ukrasa (svojstveno Engleskoj za razliku od Francuske).

- YORK (katedrala St. Peter); podignuta 1225.-1470. na mjestu romaničke katedrale, od koje je sačuvana samo kripta. Trobrodna građevina s dva transepta, dva zvonika na pročelju i tornjem iznad križišta. Izduženi kor (1361.-1400.) ima obilježja ranog perpendikularnog stila. Kapitularna dvorana iz 1342. ima drveni zvjezdasti svod. Najveća u Engleskoj.

- WINCHESTER (katedrala St. Swithin); započeta oko 1100. godine. Pregrađena u doba gotike. Ukupna dužina 170 m. Izgradnja u romaničkim oblicima započinje 1093. Nakon urušavanja centralnog tornja 1107., došlo je do znatnih pregradnja u gotičkim oblicima. Ima izrazito dugačke brodove (171 m), dva jako naglašena transepta i masivni toranj nad križištem. Veličanstvena unutrašnjost.

- SALISBURY (St. Mary; 1220.-65.; 1350.): 3-brodna bazilika s 2 transepta, kapitularnom dvoranom, klaustrom (geometrical style). Sva skulptura je viktorijanska.perpendikularni toranj je najviši u Engleskoj (130 m).

- EXETER (St. Peter, 1280.-1369.): sagrađena pretežno 1280-1369. u kasnogotičkom stilu s pročeljem bogato ukrašenim skulpturama. Romanički tornjevi nad transeptom započeti su 1112. Temeljito restaurirana u 19. st. Zadržala romaničke tornjeve na transeptu.

- GLOUCESTER (Sv. Trojstva, 13.-15. st.): prvotno romanička građevina (kripta, dijelovi kora). Sredinom 13. st. nastavlja se izgradnja u gotičkom stilu (svodovi), a u 14. st. pregrađen je kor. U 15. st. podiže se masivan toranj nad križištem, dekorativni portal na južnoj strani i Lady Chapel s kićenim mrežastim svodom. Važan klaustar (1351.-77.) – jedan od najljepših srednjovjekovnih.

- LINCHFIELD (13.-14. st.): sagrađena u 13. i ranom 14. st. Jedna od najmanjih gotičkih katedrala u Engleskoj. Trobrodna bazilika s transeptom i četverokutnom apsidom. Građena pretežito od crvenog pješčenjaka. U Early English Style sagrađeni su glavni brod, transept i pročelje, a u Decorated Style izveden je toranj nad križištem i dva manja zvonika. Restauracija se pripisuje Christopheru Wrenu. Rađena od crvenog pješčenjaka. Jedna od najmanjih u Engleskoj.

- OXFORD: romaničko-gotička građevina.

3. KATEDRALE U NJEMAČKOJ (SPEYER, WORMS, MAINZ, BAMBERG, NAUMBURG, FRIEBURG, KOLN, ULM...)

3.1. Romanika

- SPEYER, najveća romanička katedrala u Njemačkoj, izgrađena i posvećena u 11. st. To je 3-brodna bazilika s dva transepta i tlocrtom latinskog križa. Ima kriptu koja je izvorno bila otvorena prema glavnom brodu (grobovi njemačkih careva), ima 6 tornjeva i nema galerije. Svodovi glavnog broda su križni s pojasnicama s kraja 11. st., a tada je pregrađen i istočni dio. Unutrašnjost je s bazilikalnim proporcijama brodova (bez galerija). Na pilone kolonade oslonjeni su polustupovi koji se produžuju do pojasnica koje dijele križne svodove (1080.-1106.). Patuljaste galerije teku vanjštinom svetišta i čitave građevine (oblik koji će preuzeti neke druge crkve rajnskog područja, ali i Italije). Kromatsko tretiranje arhitekture. Pročelje je restaurirano u 18. i 19. st. zbog ratnih razaranja. Centralni tornjevi su na trompama. Kripta je jedna od najestetičnijih mjesta romaničke arhitekture (kubični kapiteli, elegantni nosači, a kromatski ritam nije simetričan što je čini još ljepšom).

Najveća romanička građevina u Njemačkoj. Dužina 134 m, širina 38 m, visina svodova srednjeg broda 33 m. Visina istočnih tornjeva 71,20 m, visina zapadnih tornjeva 65,60 m. Kripta duga 35 m, široka 46 m, visoka 6,5 m.

- faze gradnje:

                1. faza = 1030. – 1061.

                2. faza = 1082. – 1106. (svod glavnog broda i svetište)

Grad se spominje već u vrijeme Merovinga (8. st.) kao germansko naselje izraslo iz ruševina nekadašnjeg rimskog castruma. Grad se zrakasto širio s katedralom u ishodištu. Izgradnja katedrale je započeta 1030. g., kripta posvećena 1041., brodovi izgrađeni 1035.-45., a posvećena je 1061. Koncem 11. st. pregrađen je istočni dio i presvođen glavni brod. Ima 2 kule na križištima i još 4 tornja. Glavni brod ima velike prozore (nema galerije) koji su u prvoj fazi nosili drveni krov. Prijelaz na vezani sustav sa svodovima i izmjenom nosača ovdje se zorno očituje. Perimetralni zidovi uzdužnog broda iz prvog razdoblja gradnje s nizom lučnih niša i slijepih lukova bili su postavljeni jedan nasuprot drugom bez povezivanja. Kod pregradnje i podizanja križnih svodova s pojasnicama krajem 11. st. ostvaruje se poprečno povezivanje preko srednjeg svoda. Pojačani polustupovi pred svakim drugim stupcem, te uzdužni zidni lukovi koji premošćuju po dva lučna zaslona, oblikuju zidni reljef raščlanjen u ritmu traveja. Kvadratni traveji pokriveni masivnim križnim svodom bez rebara, bliži su lombardskom nego normanskom tipu. Transept, korski kvadrat, apsida, toranj križišta i bočni tornjevi spojeni su u građevnu skupinu koja nadmašuje sve do tada uobičajene razmjere. Sve se površine i bridovi dižu okomito u vis. Masivnoj gradnji stereometrijskim tijelima pridružuje se bogata raščlamba ploha slijepim arkadama i nišama, patuljastim galerijama i frizovima polukružnih lukova. Katedrala ima westwerk koji je danas prekriven modernom konstrukcijom. S vanjske strane je bogato raščlanjena patuljastim galerijama koje teku oko cijele građevine, slijepim arkadama i nišama. U unutrašnjosti su na pilone kolonade oslonjeni polustupovi koji se produžuju do pojasnica koje dijele križne svodove (1080.-1106.).

Karakterističan primjer pruža ponovna uporaba pojedinačnih antičkih oblika u njemačkoj romaničkoj arhitekturi tijekom borbe za investituru u doba vladavine salijskih careva. Na katedrali u Speyeru pregrađenoj za Henrika IV. (Speyer II) pojavljuju se antikizirajući kapiteli, vijenci i profili baza, odnosno postolja, tipični za lombardske radionice. U posezanju za antičkim detaljima ovdje se ponovno očituje ideja reprezentativne 'carske rimske arhitekture'. Kombinacija zida, luka i stupca temelj je romaničkog stila. Stup pomalo gubi značenje samostalnog elementa punog volumena te, prilagođen drugačijim uvjetima gradnje i svodovima, postaje vertikalnim tankim polustupom. Već se u 1. pol. 11. st. (Speyer I) pojavljuje jednak sustav raščlambe u prostorima posve različite visine i veličine: u kripti, u bočnom i srednjem brodu. Arhitektonski detalji vode podrijetlo iz Lombardije koja je dugo vremena bila žiža njemačkih carskih ambicija, dok su velike proporcije sjevernjačke, tako da sve crkve ovoga perioda uspoređeno s njom izgledaju male. Glavni brod ima veoma zamašan prozorski zid, jer je prvobitno bilo predviđeno da nosi drveni krov.

- MAINZ; započeta 975., posvećena 1009. Ubrzo nakon toga stradala u požaru. Ponovo u upotrebi od 1036. Iznova sagrađena od 1060. do 1137. Glavni brod pregrađen je nakon 1186., zapadni kor i transept su iz prve polovine 13. st. Gotički toranj na zapadnom koru dograđen u 15. st. Trobrodna bazilika s dva kora. Simetrična razdioba mase s dva transepta, dvije kupole nad križištima, po dva zvonika na istočnoj i zapadnoj fasadi. Vanjski ukras predstavljaju friz s plitkim lukovima i dekorativna galerija.

- WORMS (katedrala Sv. Petra); građena od 1171. do 1192. Poligonalni zapadni kor započet 1234. Vanjštinom slična katedralama u Mainzu i Speyeru. Bazilika s kvadratnim pilonima, dva kora i istočnim transeptom. U potpunosti presvođena, nema galerije.

- TRIER; imperijalna gradnja, sagrađena nakon 1019., zapadno pročelje 1039.-66. Petrobrodna bazilika s istaknutim transeptom i apsidom koja se otvara izravno u transept. Razvedeno zapadno pročelje ima dva kvadratna tornja flankirana okruglim kulama, plitki trijem s galerijama i polukružnu apsidu.

- PADERBORN (druga pol. 11. st.): posvećena 1015. Nakon  velikog požara znatno pregrađena (od 1058.) za biskupa Imada, kada je dodatno uzdignut središnji zapadni toranj (pod kojim je sahranjen biskup Imad). Bazilika s dva transepta. Glavni brod nije presvođen.

- BRAUNSCHWEIG (katedrala sv. Blazija, 1173.- 95.)

- MINDEN

- BONN (12.-13. st.)

- HILDESHEIM: sagrađena između 1122. i 1190.

- AUGSBURG

3.2. Gotika

- BAMBERG (katedrala, 11.-13. st.); sagrađena je početkom 11. st. (gradnje je započeta 1004. god. za vrijeme Henrika II.) , ali je kasnije znatno pregrađivana. Sadašnja građevina je uglavnom iz 13. st. Ima tlocrt latinskog križa, 3-brodna bazilika s transeptom, specifično je da ima 2 kora: zapadni kor završava polukružnom, a istočni poligonalnom apsidom. Korove flankiraju po 2 zvonika (ukupno ih je 4), koji su u donjim dijelovima romanički, a u gornjim gotički. Ima veliku kriptu (izvorno romaničku) s križno-rebratsim svodovima i 'šumom stupova'. Unutrašnjost katedrale također ima ranogotičke križno-rebraste svodove s rebrima polukružnog profila (što navodi na romaniku). Konstrukcija svodova ukazuje na prodor rane gotike. Značajan je spomenik gotičke arhitekture, a ima i vitraje. Dominira zidna masa, ritam arkada. Transept je na zapadu. Gradnja treće katedrale u Bambergu (posvećena tek 1237.) pripada bipolarnom tipu s antitetičkim skupinama korova i tornjeva. Povišeni korovi nad kriptama tvore samostalna područja unutar bazilike.

Skulptura je iz 13. st. Oko 1235. god. gotičko kiparstvo je bez ikakva prijelaza smijenilo romaničku plastiku. Pretpostavlja se da je majstor bamberške radionice morao raditi u Reimsu. Na luneti glavnog portala je Posljednji sud (1235.-40., punija i realističnija plastika),; bočni portal = Adamova vrata (likovi Adama i Eve, rudimentarno modelirani aktovi); Kneževski portal u luneti je Posljednji sud, Blaženi i prokleti, alegorijski likovi Crkve i Sinagoge; južni portal – kipovi cara Henrika II. i carice Kunigunde. Skulptura u unutrašnjosti: zapadni kor – 1. Bamberški jahač (statua na pilonu, gotovo slobodnostojeća, prva takva nakon antike), 2. Oltarna ograda zapadnog kora s likovima (12 proroka i 12 apostola, po dvojica u jednoj niši); istočni kor- 3. Vizitacija s anđelima, 4. Korska sjedala iz 14. st. Osim toga, i nadgrobni spomenici Fridricha von Hohenlohea (sred. 14. st.) i cara Henrika II. (Tilmann Riemenschneider, 'reljef čudesnog ozdravljenja', kraj 15. st.), kao i 'Marijin oltar' (Veit Stoss, 16. st.).

- NAUMBURG (katedrala Sv. Petra i Pavla); romaničko-gotička građevina. Gotička obilježja imaju svodovi, zapadni kor i gornji dijelovi zvonika. Skulptorski ukras izrađen između 1235. i 1270. predstavlja najznačajniji kompleks gotičke skulpture u Njemačkoj. Skupina Raspeća smještena je na ulazu u kor, a ne iznad, kako je to bilo uobičajeno. Letner (Posljednja večera, Judin poljubac ...). Kipovi donatora na zapadnom koru, nastali oko 1240. (Dietrich von Brehna, Berchta, Ekkehart - Uta, Timo von Kistritz, Wilhelm von Camburg, Sizzo von Kefernburg, Dietmar, Hermann - Reglindis, Conrad, Gerburg), rad su nepoznatog kipara nazvanog Naumburger Meister, kojemu se pripisuju i neki radovi u Amiens i Metzu. Na kapitelima u unutrašnjosti javlja se izrazito naturalistična lisna dekoracija.

- KOLN (katedrala Sv. Petra); započeta 1248. Kor dovršen 1322. Pročelje se gradi se od 1350. Dovršena 1880. (gornji dijelovi zvonika, dio brodova). Graditelji: Gerardus (1257.), Arnoldus (1280.) i njegov sin Johannes (1308.), Michael (1350.), Nikolaus iz Bürena (1437.). Odaje potpuni francuski utjecaj. Skulpture na koru (prva četvrtina 14. st.) slične su onima u Strasbourgu i Freiburgu.

- ULM; poslije katedrale u Kölnu najveća gotička građevina u Njemačkoj. Peterobrodna građevina bez transepta s istaknutim korom. Započeo ju je 1377. graditelj i porodice Parlér kao dvoransku crkvu. 1392. gradnju preuzima Ulrich von Esingen, koji ju pregrađuje u baziliku. Zvonik na pročelju (162 m) izveden je u 19. st. prema originalnim nacrtima Matthäusa Böblingera, koji je na katedrali radio od 1474. do 1494. B. Engelberg (1494-1507.) dodaje još dva bočna broda sa zvjezdastim svodovima. Bogat plastičan ukras glavnog portala pokazuje prodor realističnih elemenata u tradicionalni kasnogotički stil. Korska sjedala izradio je domaći kipar Jörg Syrlin Stariji 1469-74.

- MAGDEBURG; građena od 1209. po francuskim uzorima (Laon), predstavlja najraniji gotički objekt u Njemačkoj. 1330. dobiva ulazni trijem (s kipovima mudrih i ludih djevica), a u 15-16. st. zvonike.

- REGENSBURG (katedrala St. Peter); započeta 1275., a dovršena 1524. (zvonici tek u 19. st.). Trobrodna bazilika s transeptom koji ne prelazi širinu bočnih brodova. Graditelji: Wenzel Roritzer (1411-14.), Andreas Engl (1436-53.), te Wenzelovi sinovi i unuci Konrad, Matthäus i Wolfgang Roritzer (do 1519.). Remek djelo bavarske gotičke arhitekture.

- FRIEBURG; započeta 1283., dovršena u 16. st. U dijelovima iz 15. st. prevladavaju francuski utjecaji. Brojne skulpture kojima je crkva ukrašena uglavnom su iz 14. stoljeća. Zapadni portal, "Zlatna vrata" (oko 1300.) direktno je ovisan o Strasbourgu. Kipovi u predvorju (između 1280. i 1310.).

-ERFURT: sagrađena 1154-1472., uglavnom u gotičkom stilu (dijelovi zida transepta su romanički).

4. KATEDRALE U ITALIJI (AQUILEIA, TRST, ANCONA, MODENA, PARMA, FIRENZA, SIENA, PISA, LUCCA, ORVIETO, MILANO, MONREALE...)

4.1. Romanika

- VENECIJA (katedrala San Marco); građena na starijoj osnovi od 1063.-1094., dograđivana do 15. st. U osnovi bizantska građevina (osnova slobodnog grčkog križa s pet kupola), ujedno i vrijedan spomenik romaničkog graditeljstva. Ima kriptu. 5 portala (lombardski majstori). Prikazi mjeseci i zodijački znakovi (oko 1240.). Glavni portal – usitnjena skulptura, osjeća se bizantski utjecaj. Portal San Alipio – jak bizantski utjecaj (u luneti su simboli evanđelista u medaljonima). U unutrašnjosti je prekrasni romanički ciborij koji ima skulptorski ukrašene stupove (raritet). Njihovo izvorište su bjelokosni bizantski predlošci. Brončane vratnice su ukrašene klasičnim antičkim glavama.

- MODENA (katedrala San Geminiano, sj. Italija): ovo je ključno mjesto romaničke arhitekture i skulpture. Smještena je usred povijesne jezgre. Započeta je 1099. na mjestu bazilike iz 4. st., a posvećena je 1184. Djelo je graditelja Lanfranca. Maestri Campionesi djelomično su modificirali izvornu građevinu u 14. st. Trodijelna razdioba pročelja s jakim lezenama i slijepim arkadama odgovara unutrašnjoj podjeli na brodove i predstavlja tipičan primjer lombardijskog stila. Glavni zapadni portal pripisuje se majstoru Wiligelmu. U kripti (izdignutoj = karakteristika romaničke arhitekture u Italiji, s prozorima) se čuvaju relikvije San Geminiana. Zvonik (Torre Ghirlandina, odvojeni kampanil) podignut je do 1169. do visine petog kata, a dovršili su ga 1319. Maestri Campionesi. Ovo je 3-brodna, 3-apsidalna bazilika (polukružne) sa zvonikom uz apsidu.

Skulptura: skulptorski ukras pročelja između 1099. i 1106. – 4 friza s prizorima iz Geneze (majstor Wiligelmus), portal s likovima dvanaest proroka u nišama (Wiligelmusov učenik). Propovjedaonica (1160.-80., majstor Anselmo da Campione) povezana s galerijom odvaja kor od glavnog broda. Na skulpturi se očituje utjecaj Provanse. Primjećuje se uspješan pokušaj da se jednostavna fasada oživi otvorenim arkadama i dodavanjem trijemova sa skulpturom oko ulaza. Sve to ne samo što ističe ulaz nego i svojim izbočinama i udubljenima, te rastvorenim površinama stvara igru svjetlosti i sjenke i unosi ritam u kompoziciju. Polegnuti lavovi nose na leđima stupove, a reljefi s raznolikim prizorima i ličnostima kao u pravom život (biblijske scene i legende, ljubavne i ratničke, čudovišta iz mašte i svakodnevni ljudi) ukrašavaju pilastre, lukove i kapitele u unutrašnjosti crkve. Sva ta ornamentika odiše velikom snagom i životom, a modelirana je dosljedno i jasno u dosta plitkom reljefu.

Crkva je sagrađena od opeke, dok je vanjština od kamena. Unutrašnjost ima 3 etaže (polukružni lukovi, galerije otvorene prema srednjem brodu triforama, te prozori). Jedna trifora iznad 1 luka arkade, a iznad svake trifore po jedan prozor = savršeni ritam. U glavnom brodu snažne pojasnice dijele gotičke križno-rebraste svodove. Ima jako uzdignuto svetište, pa je kripta otvorena prema glavnom brodu, a ispred nje je propovjedaonica (radi ju Anselmo da Campione; 1160.-80.). Propovjedaonica i oltarna ograda nad kriptom (Posljednja večera) = sve u reljefu (dobro sačuvana polikromija, utjecaj francuske skulpture, svaki apostol je označen svojim natpisom).  Krov je bio od drvene konstrukcije, ali je kasnije dobio kamene križno-rebraste svodove (15. St.). Izmjena pilona i stupova. Uz pilone su prislonjeni polustupovi koji se nastavljaju u šiljaste lukove odvajajući križno-rebraste svodove. Svetište je uzdignuto iznad kripte. Vanjske galerije nalaze se sa svih strana vanjskog oplošja crkve. Te galerije su one iste trifore (po svom modelu i proporcijama) kao i one iz unutrašnjosti. 2 mala tornjića uz uglove glavne apside imaju ukrasnu funkciju. Fini i promišljeni skulptorski ukras (vijenac pod triforama, reljefi među njima). Pročelje: trodijelna razdioba pročelja s jakim lezenama i slijepim arkadama odgovara unutrašnjoj podjeli na brodove. Velika (predimenzionirana) rozeta iz faze gotičke pregradnje svodova glavnog broda. 2 tornjića uokviruju srednji brod. Skulptorski ukras nije vezan uz portale, već se raširio po čitavom pročelju. Najznačajnije su 4 Wiligelmusove ploče: 2 uokviruju glavni portal, a 2 se nalaze nad bočnim portalima. Iznad se nalazi 6 trifora. Skulptura nije koncentrirana na portal. Na pločama su samo ljudski likovi. Kipar se ne boji praznog prostora. Javlja se antikizirani ukras (i inače jaki utjecaj antike). Za autora znamo po potpisu na jednoj ploči. Kipar je na pročelju napravio i reljef s lavovima i zmijama, kao i dovratnike glavnog portala. Dovratnici portala sjeverne fasade također su njemu pripisani (njegovi su i kapiteli galerije sjeverne fasade). Wiligelmus vjerojatno dolazi iz Lombardije gdje osjeća utjecaj francuske skulpture, iako se ne zadovoljava pukim kopiranjem (likovi telamona po ukrasnim viticama). Glavno pročelje ima tri portala: Porta Regia (?), Porta dei principi (s južne strane; scene iz života sv. Geminiana; Wiligelmusov učenik), Porta delle pescerie (sa sjeverne strane; na dovratnicima 12 mjeseci, kralj Artur na lukovima). S južne strane katedrale je Kraljevski portal = ruke Wiligelmusovih pomoćnika, na nadvratniku su ilustracije Ezopovih basni, na dovratnicima u nišama su prikazi radova po mjesecima.

Museo lapidario del Duomo (u blizini katedrale): tu se nalaze različiti fragmenti (prikazi antipoda na kapitelima, hermafrodit).

- PARMA (katedrala Santa Maria Assunta); 1130.-1178. Trobrodna bazilika s kupolom iznad križišta. Ima kriptu. Glavni portal izveden je 1218., a kampanil 1284.-94. Krstionica započeta 1196., poslije 1260. gradio B. Antelami. Antelami stoji na razmeđu romanike i gotike. Temelj njegove skulpture je tradicija lombardskih majstora sjeverne Italije. Značajan je po utisku svoga izražavanja. U katedrali je njegova biskupska katedra (oko 1180., nema straha od praznog prostora). Katedrala je nakrcana skulpturom.

Baptisterij San Giovanni: baptisterij katedrale u Parmi je razmatran kao prijelaz između romaničke i gotičke arhitekture i jedan je od bitnijih srednjovjekovnih znamenitosti u Europi. Gradnja baptisterija je 1196. na koncilu u Parmi dodijeljena Benedettu Antelamiju. Baptisterij je oktogonalan (1196.-1260.), s jajolikom kupolom i ophodom, opločen je crvenim mramorom i bogato ukrašen skulptorskim radovima Benedetta Antelamija i njegove škole. B. Antelami je talijanski kipar, najznačajniji predstavnik porodice, koje su članovi ('magistri Antelami') radili u Italiji kao kipari, klesari i drvorezbari od 10.-16. st. Antelami djeluje 1177.-1233.; glavni majstor sjevernotalijanske romaničke plastike. Prvo njegovo poznato djelo je reljef Skidanje s križa, izvedeno 1178. (ostatak nekadašnje propovjedaonice) za katedralu u Parmi.  Glavni, odnosno sjeverni portal (posvećen Bogorodici) krstionice ukrašen je stupovima s bočnih strana vrata, koji počivaju na visokim bazama. Dovratnici su ukrašeni biljnim ornamentom. Donji dio nadvratnika nema naglašen reljefni ukras i prekida živost ornamenta koji ide s dovratnika te se nastavlja u gornjem dijelu nadvratnika i u luneti. Na gornjem dijelu imamo figuralni prikaz. Na gornjem dijelu nadvratnika prikazane su scene iz života Ivana Krstitelja. Na lijevoj strani nalazi se scena Krštenja, zatim Herodova gozba i Odsijecanje glave Ivanu Krstitelju. U središtu lunete je prikaz Bogorodice s Kristom u krilu, s njene lijeve strane je prikaz Poklonstva kraljeva, a s desne Anđelovo navještenje Josipu. Ova kompozicija je okružena polukružnim vijencem na kojem su prikazane alegorije 12 mjeseci. Likovi s medaljonima okruženi biljnim ornamentom. Timpanon s ovakvim reljefima je normalan na portalima u francuskim crkvama ovoga perioda, ali je rijedak u Italiji osim duž hodočasničkih puteva. Zapadni portal: u luneti je Posljednji sud. Isti portal s unutarnje strane je ukrašen prikazom Davida. Južni portal i njegov unutarnji dio sa scenom Prikazanja u hramu. U unutrašnjosti krstionice je čitava galerija alegorijskih likova (alegorije proljeća, siječnja, svibnja...).

Skulpture Benedetta Antelamija na tri portala i u unutrašnjosti: Prikazi mjeseci, Starozavjetne ličnosti (Kralj David, Kraljica od Sabe ...) nastale su između 1196. i 1211.

- PISA (katedrala Santa Maria): 11.-13. st. Romanička 5-brodna (i u glavnom brodu i u koru) građevina bazilikalnog tipa s 3-brodnim transeptom (latinski križ). Transept je od glavnog broda odijeljen nešto nižim galerijama, a glavni brod završava polukružnom apsidom, kao i krakovi transepta koji su odvojeni galerijama-mostovima i završavaju apsidama. Unutrašnju podjelu na brodove vrše piloni i stupovi korintskih kapitela nad kojim se diže 3-dijelna elevacija. Glavni brod završava ravnim drvenim stropom, bočni križnim, a nad križištem je elipsasta kupola nad trompama jajolikog oblika (8-kutni tambur, daje vrlo malo svijetla). Građevina nema kriptu. Katedrala je građena na mjestu ranije ranokršćanske bazilike. U 11. st. (1063.) gradnju je započeo Buscheto, a zapadno pročelje u 13. st. (1261.-70.) gradi Rainaldus. Zapadno pročelje ostavlja dojam trobrodnosti jer se unutar 7 niša nalaze 3 portala, a iznad njih 4 reda lažnih galerija s polukružnim lukovima koji se nastavljaju i na bočnu stranu građevine. Apsida je izvana ukrašena nizom galerija u 2 reda. U apsidi se nalazi Cimabueov mozaik (1301., sv. Ivan Evanđelista). Na južnom portalu transepta (Porta San Ranieri, 12. st.) se nalaze brončane vratnice Bonnanusa da Pise (oko 1180. god.) s motivima iz Bogorodičinog života. Vratnice u 24 polja pripovijedaju život Bogorodice od Navještenja do Smrti. Brončane vratnice koje je isti majstor izradio za glavni portal uništene su u požaru 1596. god.

                Arkade su u većoj mjeri upotrebljen kao dekorativni element. Bogat, ali površinski ukras sastoji se od mramorne oplate i inkrustacija. 3-dijelna elevacija (arkade, galerije-bifore, prozori). Izmjena pilona i stupova u unutrašnjosti. Majstor Guglielmus radi veliku propovjedaonicu katedrale (1159.-62.) s reljefima s motivima iz Novog Zavjeta. U 14. st. je prenesena u Cagliari, gdje su od nje načinjene dvije. Giovanni Pisano radi novu raskošniju propovjedaonicu (narativni sadržaj, antički duh) u unutrašnjosti katedrale (1302.-10.): svaki arhitektonski element postaje skulpturalni – karijatide predstavljaju Mihaela, evanđeliste, Herkulesa i 4 vrline, te teološke vrline na centralnom stupu preko sibila na veličanstvenim pločama. Ploče su zaobljene, od mramora, te su na njima prikazane scene iz Kristova života od Navještenja do Raspeća, a na zadnjim dvjema je prikazan Posljednji sud (na jednoj blaženi, a na drugoj prokleti). Na svim kompozicijama može se uočiti tjeskoba.

Krstionica: centralna, kružna samostojeća građevina. U aksijalnoj je osi katedrale. Njenu gradnju započeo je 1153. god. Diotisalvi, a u 13. st. nastavljaju Nicollo i Giovanni Pisano. Izvana donji dio je romanički i rastvoren slijepim polukružnim arkadama (mramor u boji), a gornji gotički dio rastvoren je galerijama. Iznutra kolonada stupova podržava niz galerija i kružnu kupolu. Nicollo Pisano radi kamenu gotičku propovjedaonicu u krstionici (1260.), koja stoji na 7 stupova od kojih su neki postavljeni na leđa lavova, a centralni stoji na bazi s figurama životinja. Uzori su u rimskoj antici, na reljefnim pločama je izražen osjećaj za volumen. Heksagonalna je i s 5 strana zatvorena mramornim pločama s visokim reljefom s prikazima Rođenja, Adoracije maga, Prikazanja u hramu, Raspeća i Posljednjeg suda. Stupovi su povezani trolisnim arkadama koje stoje na kapitelima, na kojima se nalaze prikazi Vjere, Milostinje, Jakosti, Poniznosti, Vjernosti i Nevinosti. Krstionica je akustična, bazen za kupanje je od raznobojnog mramora. Između stožastog svoda i vanjske ljuske kupole je ophod. Ima oslikanu kupolu. Polikromija. Arhitrav istočnog portala s prikazom "Deisisa" i prizorima iz života Sv. Ivana Krstitelja (druga pol. 12. st.).

Kampanil, tzv 'kosi toranj' (12.-14. st.; Magelardo ili Gerardo): 55 metara; započet je 1173., a dovršen u 14. st.; iza crkve s južne strane odvojen od katedrale. Kružne je osnove sa 7 katova. 6 redova galerija, dok je sedmi kat bez galerije, ali je u njemu 7 zvona. Na kampanilu se ponavlja dekorativna shema katedrale. Počeo se naginjati već prije dovršenja završnog kata. Nagnut je za 4 metra. Kružnog je tlocrta s raznolikim kapitelima (glave) i šarolikim mramorom.

Campo Santo, 13. st., gradi 1277. Giovanni di Simeone; bivše grobište, okruženo s 4 strane s trijemovima (kasnogotičke freske), a danas je tu Museo del Opera del Duomo (Giovanni Pisano-Madona s Djetetom; Tino da Camaino – Henry Vii. Luksemburški).

- ANCONA (katedrala San Ciriaco); ima tlocrt u obliku grčkog križa (3-brodnih krakova) i poligonalnu kupolu na kvadratnoj osnovi. Na pročelju se ističe portal stepenasto uvučen u zidnu masu, s nadsvođenim portikom sa stupovima koje podržavaju lavovi. Nema galerija. Građena je od dalmatinskog kamena. Na njenu mjestu se nalazio grčki hram u 4. st. pr. Kr., a zatim ranokršćanska crkva. U 11. st. tu se gradi nova bazilika (izvorna 3-brodna bazilika postala je transeptom današnje crkve). U 14. st. svetište je pregrađeno u gotičkim oblicima. Ima raskošan duboki romanički baldahinski portal s lavovima (monumentalni od crvenog talijanskog kamena); nad lukovima u dnu baldahina nalaze se simboli evanđelista. Iznad je rozeta. Slijepe arkadice ispod krova teku oko cijele građevine. U tlocrtu nije pravi grčki križ već je krak svetišta duži od ostalih. U unutrašnjosti je drvena imitacija trilobnog svoda (to je danas uglavnom rekonstrukcija). Dominacija romaničke zidne mase. Renesansni nadgrobni spomenik Ginellija (lokalnog blaženika) početkom 16. st. je radio Ivan Duknović. Pluteji južnog kraka transepta su iz 12. st. – orlovi, paunovi...(originalne ploče), dok se ploče s ljudskim likovima zamijenjene su kopijama; izuzetno plitak reljef, izveden u linearnom crtežu (granica 'skulptorsko/slikarski radovi'); prikazi paunova (vjerojatno preuzeti iz nekih ranokršćanskih predložaka), plutej s likom sv. Ciriacusa. Katedrala je sagrađena na brežuljku. U ranogotičkim oblicima u blizini crkve izgrađen je kampanil.

Renesansna slika iz 1. pol. 16. st., rad lokalnog majstora Luke. U Dijacezanskom muzeju se nalazi ranokršćanski sarkofag. Ima i još pluteja iste tipologije izrade, ali vidljive su ruke različitih majstora. Ploča – Bogorodica s Djetetom (plitki reljef + bizantski utjecaji). Skulpture iz gotike: kipovi s početka 14. st., te kroz cijelo 14. st. – osjeća se ukočenost koja postupno slabi prema početku 15. st.; provincijalnost.

- MONREALE (katedrala Santa Maria la Nuova): sagrađena 1174.-1189. Najznačajniji spomenik normanske arhitekture na Siciliji. Trobrodna bazilika s ravnim stropom i povišenim kvadratičnim svetištem koje se završava s tri apside. Zapadno pročelje, flankirano s dva masivna zvonika, ima udubljeni portik. Uz katedralu je velik klaustar iz 12. st. u kojem 216 stupova u parovima nose islamske (?) šiljaste lukove. -Klaustar s figuralno ukrašenim kapitelima udvojenih stupova (prije 1200.). Scene iz lova, turnira, kralja kao donatora, Navještenje (dva kapitela upotrijebljena poput diptiha), bestijarij, Žrtvovanje Mitri ... Brončane vratnice glavnog portala (1186., majstor Bonanus da Pisa). Najveće srednjovjekovne brončane vratnice u Europi. Brončane vratnice sjevernog portala (oko 1190., majstor Barisanus da Trani).

- BARI (katedrala San Sabino): sagrađena od 1034. do 1060., djelomično uništena 1156., obnovljena nakon 1166., po ugledu na baziliku San Nicolò. Pročelje, podijeljeno pilastrima na tri dijela, ima u donjem dijelu tri portala iz 11. st., a u gornjem monumentalnu rozetu. Unutrašnjost je kolonadama podijeljena u tri broda. U kripti se čuvaju relikvije Sv. Sabina.

- AQUILEIA (kripta katedrale): romaničko zidno slikarstvo u kripti (12.-13. st.); 1195.-1205. Scene iz Kristovog života, života sv. Marije i sv. Marka. Martirij i pokop sv. Hermagora i sv. Fortunata, Skidanje s križa...Osobito je zanimljiva slikana imitacija draperije ispod scene Skidanja s križa. Ranokršćanski mozaici, kripta s relikvijama sv. Krševana, te zvonik oko kojeg su ranokršćanski mozaici. U 4. st. biskup Teodor sagradio je dvojnu crkvu popločenu mozaikom (sačuvan je u današnjoj bazilici i na prostoru oko nje). Crkva je uništena za provale Atile kad je grad poharan. Novu i veću dvojnu crkvu, sagrađenu na mjestu stare, srušili su Langobardi. Početkom 9. st. crkvu popravlja patrijarh Maksencije. U 11. st. sagradio je patrijarh Popon novu romaničku crkvu koja je restaurirana i do danas sačuvana. Iz tog vremena potječe velika freska u apsidi (1031. G. – Bogorodica s Djetetom u mandorli). Freske u kripti crkve, rađene pod jakim bizantskim utjecajem, potječu iz 12. st. ili poč. 13. st. Oko pol. 14. st. crkva je stradala u potresu, pa je restaurirana (gotika). Unutrašnje uređenje prezbiterija djelo je renesansnih lombardijskih majstora (kraj 15.-poč. 16. st.); Sv. Petar posvećuje sv. Hermagora za biskupa, Raspeće, anđeo, svetački lik.

- PIACENZA (Santa Maria Assunta,12.-13. st.): 3-brodna s 3-brodnim transeptom i oktogonalnom kupolom. Gotičke pregradnje. 1122-1233. Trobrodna građevina s tlocrtom latinskog križa i kupolom iznad križišta. Tri ulaza imaju portike lombardijskog tipa s loggiama na katu. Kripta donekle podsjeća na onu u Speyeru, a slične su i ukrasne galerije na vanjštini apsidalnog dijela. Kampanil je dovršio Pietro Vago 1340., a rotirajući kip anđela (visok 5 m) postavljen je 1341.

- VERONA (San Vigilio, 12. st.): Romanička bazilika iz 1139-89., djelomice obnovljena u stilu kasne gotike. Portal ima trijem s lavovima u podnožju, lombardijskog podrijetla. Uz katedralu je romanički klaustar iz 12. st. Majstor Nicolo na glavnom portalu kleše lunetu i dovratnike (1135.-38.). u luneti se sačuvala polikromija. Luneta nije apokaliptičnog sadržaja. Nicolausov grifon = iznimka jer katedrale na sjevernom i dijelu južne Italije na ulazu čuvaju lavovi. Bočni portal.

- LUCCA (San Martino, 11.-12. st.): Sagrađena u 6. st, obnovljena 1060. Dekoraciju pročelja izveo je 1204. Guidetto da Como. Bogato ukrašeno pročelje. Skulptorska grupa nepoznatog majstora. Antikizirajući duh. Sv. Martin i prosjak (kraj 12. st.) = original je na unutarnjoj strani pročelja, a kopija na njemu.

- ASSISI (San Rufino, 12.-14. st.): stara romanička građevina koju je 1140. obnovio Giovanni da Gubbio. Pročelje dovršeno u 14. st.

- CASERTA VECCHIA (katedrala San Michele): posvećena 1153. Odlikuje je harmonično spajanje raznolikih utjecaja (sicilsko-islamski, apulsko-romanički). Karakteristični su potkovasti lukovi i visoka osmerokutna kupola s dvostrukim redom slijepih arkada. Unutrašnjost je trobrodna, s transeptom i apsidama. Zvonik je dovršen 1234.

- SALERNO (Santa Maria degli Angeli, 11. st.): sagradio ju je 1077-85. Robert Guiscard, upotrijebivši ostatke hramova iz nedalekog Paestuma (stupovi od zelenog mramora, rimski reljefi). Preinačena u 18. st.

- CEFALU (San Pietro, 12. st.): visoka istočna strana, transept i kor, prohodne galerije. Sadašnji podužni brod viši od broda transepta nije plod prvobitne zamisli.

- PALERMO: sagrađena od 1172. do 1185., znatno dograđena u 15. st.

- MATERA (San Michele, poč. 13. st.)

- TRANI (San Nicola Pellegrino, 12. st.): započeta 1099., zatim gradnja nastavljena sa zastojima, glavnina sagrađena od 1159. do 1197. Pročelje je sagrađeno od lokalnog ružičastog mramora. Tri polukružne apside otvaraju se direktno u transept. Na glavnoj se ističe monumentalni bogato ukrašen prozor. Zvonik je podigao "Nicolaus Sacerdos Protomagister". Brončane vratnice portala (oko 1175., Barisanus da Trani)

- BITONTO (San Valentino, 12. st.): sagrađena 1175-1200., po ugledu na crkvu S. Nicolò u Bariju. Predstavlja izraziti primjer apulijske romanike. Na trodijelno raščlanjenom pročelju ističu se tri portala (središnji bogato skulptorski ukrašen) i raskošna rozeta. Na južnoj fasadi je galerija sa heksaforama, a na glavnoj apsidi veliki bogato ukrašen prozor. Unutrašnjost je podijeljena u tri broda stupovima i pilonima, a kripta slična onoj u crkvi S. Nicolò u Bariju. Ambon je izradio majstor "Nicolaus Sacerdos" 1229.

- TROIA (San Secondino, 11.-12. st.): započeta 1039. na temeljima ranije građevine. Trobrodna bazilika s kolonadama od rimskih spolija. Harmonično pročelje ukrašava rozeta iz 13. st. Brončane vratnice na glavnom i bočnom portalu rad su Oderisia de Benevento (1127.). Brončane vratnice (1119.)

- CREMONA (12. st.): 12. st., krstionica započeta 1167. Na glavnom portalu su figure proroka (za neke se pretpostavlja da je autor Wiligelmus). Portal sjevernog kraka transepta = Wiligelmus (Krist i apostoli).

- FERRARA (12.-13. st.): započeta 1133. Portal kleše Nicolo (1135.-38.). u luneti = Sv. Juraj ubija zmaja.

- FIDENZA: portali bogato ukrašeni (nakon 1180. god., B. Antelami).

  

4.2. Gotika

- FIRENZA (katedrala Santa Maria del Fiore); 3-brodna bazilika s kvadratnim svetištem i kupolom, te tri poligonalne aside s kapelama. Transept koji završava s poligonalnim apsidama, te glavna apsida (3 apside s upisanim kapelama) stvaraju dojam trolisnog svetišta. Kupola je nad križištem. Katedralu je započeo 1296. i većim dijelom izgradio Arnolfo di Cambio na mjestu ranije crkve Santa Reparata, a nastavio je u firentinskoj gotici Francesco Talenti (1357. – 66.). Stara katedrala je srušena radi izgradnje nove. Pročelje katedrale je iz 19. st. (neogotičko). Unutrašnjost katedrale je prazna, sve se nalazi u muzejima, te se ne odvija liturgija. Kupolu je sagradio Filippo Bruneleschi (1420.-30.). Katedrala u Firenzi bila je zamišljena kao monumentalni spomenik koji se uzdiže iznad čitavog grada. Prvobitan projekt Arnolfa di Cambija iz 1296. god. nije poznat u pojedinostima. Iako nešto manja od sadašnje građevine, vjerojatno se odlikuje istim osnovnim crtama. Najupečatljivija među njima je velika osmougaona kupola s pripojenim polukupolama. Današnja kupola i pojedinosti njena rješenja su s početka 15. stoljeća. Osim prozora i portala na vanjštini nema ničeg gotičkog. Masivni zidovi, s geometrijskim ornamentom od inkrustiranog mramora savršeno se slažu s krstionicom koja se nalazi preko puta. Križno-rebrasti svod u glavnom brodu leži neposredno na golemoj arkadi koja naglašava više širinu nego visinu broda, dok se svi arhitektonski detalji odlikuju masivnošću i čvrstinom koja izgleda više romanička nego gotička. Sjeverni portal - Porta della Mandorla – Nanni di Banco i Donatello (1414.-22.; luneta - Bogorodica sjedi u mandorli koju nose anđeli, Navještenje). Komplex: krstionica, katedrala, zvonik (zatvorenost ploha, toskanska tradicija raznobojnog kamena).

Krstionica: romanička, sagrađena je između 1060. i 1128. Odvojena je od katedrale i oktogonalnog oblika. Izvana je ravnih zidova s mramornim oplatama te velikim šatorastim krovom. Iznutra je kupola s 'samostanskim svodom' velikoga raspona, pokrivena mozaicima. Iznutra stupovi nose ravne arhitrave, koji nose galeriju s nizom lučno povezanih bifora. Zeleni i bijeli mramor izvana.  Ima 3 para vratnica = prva gotička s južne strane (Andrea Pisano, 1336., 28 polja), te druga sa sjeverne (Lorenzo Ghibert, 1401.) i treća istočna renesansna (Lorenzo Ghiberti, 15. st.). Mramorna obloga u ornamentu drži se strogih geometrijskih linija, a slijepe arkade su nevjerojatno klasične u proporcijama i pojedinostima. Mozaici na kupoli su iz 13. st. (srodni s bizantskim). Radio ih je Jacoppo Torriti + firentinska škola, a prikazuju Posljednji sud (veliki lik Krista suca, scene iz života Ivana Krstitelja, Krista, Josipa), Genezu, Hijerarhiju anđela. Cimabueovi mozaici: Rođenje Ivana Krstitelja (1272.), Brača prodaju Josipa (1272.). Najistaknutiji predstavnik 'internacionalnog stila' koji je cvjetao u Europi od 1400.-1420. god, u talijanskom kiparstvu, bio je Lorenzo Ghiberti koji je 1401.-02. izradio bogato ukrašena vrata za krstionicu (sjeverni portal), izrazite prostorne dubine i atmosfere.

Zvonik: nacrt za zvonik je izradio Giotto (sagrađen 1334.-87.). Zvonik je kvadratnoga tlocrta, te ima 5 dijelova u elevaciji. 1334.-te ga je započeo Giotto kojega nasljeđuje Andrea Pisano, a nakon njega vrh zvonika završava Francesco Talenti (1359.). Zvonik su ukrasili Lucca della Robbia i Donatello. Reljefi: Povijest čovječanstva; Znanosti i Djelatnosti (7 planeta, 7 sakramenata, 7 vrlina, 7 humanističkih znanosti); skulpture proroka. Andrea Pisano (sa zvonika): Stvaranje Adama, Poljski radovi, Prorok (Muzej katedrale). Nanni di Banco: Prorok Izaija, Evanđelist Luka, Porta della Mandorla. Tino di Camaino: spomenik Antonia Orsa iz katedrale.

- SIENA (katedrala Santa Maria Assunta); gradnja započeta 1229. po romaničkoj koncepciji, a nastavljena je u gotičkim oblicima. 3-brodna bazilika s transeptom i šesterostranom kupolom (1264.) nad križištem. Kor je izgrađen u 14. stoljeću. Unutrašnjost i vanjština obloženi su slojem naizmjeničnih crnih i bijelih mramornih ploča. 1284.-99. gradnjom upravlja Giovanni Pisano. Podiže fasadu do visine portala (ciklus proroka i filozofa, dvije proročice i 6 životinjskih likova od kojih su 4 postavljene uz portale). Iznutra brodove dijele visoki piloni s polustupovima od kojih se jedan pruža preko svoda, odnosno prekida ga vijenac s poprsjima iznad arkada. Povezani su polukružnim lukovima. Svod je križno-rebrasti. Vijenac s poprsjima. Pročelje ima 3 portala, rozetu,i mozaike u trokutastim zabatima. Crkva je sagrađena od opeke, prekrivene prekrasnom oblogom od mramora. Osnova je u obliku križa, s kupolom i lanternama. Unutrašnja obrada je čuvena po naizmjeničnim prugama bijelog i tamnog mramora, koje prekrivaju zidove i stupove. Pod je od kamene intarzije, što su ga načinili sijenski kamenoklesari, čuveni zbog svoje veličine u tome. Zvonik je izgrađen u istom stilu (7 dijelova). Nicolo Pisano radi 1269. propovjedaonicu (reljefi: Raspeće, kristološki ciklus, anđeli, demoni; počiva na stupovima koji počivaju na lavovima). Tino di Camaino oko 1318. radi spomenik kardinala Petronija. Duccio di Buoninsegna nakon 1287. vitraj Krunjenje Bogorodice (Krunjenje, Uznesenje, Smrt, simboli evanđelista). U Muzeju katedrale su radovi Giovannija Pisana = Mirjam (1294.-98.), Izaija (1294.-98.).

- MILANO (katedrala); započeo ju je 1386. Simone di Orsenigo. Kod gradnje su sudjelovali: Hans von Freiburg, Heinrich von Gmund (Parler), Giovanni Antinio Amadeo, Giovanni Giacomo Dolcebuono (kupola nad križištem), T. Pellegrini (koncepcija pročelja, izvedeno 1616.-45.). Gradnja je završena 1805.-09. Peterobrodna građevina s trobrodnim transeptom. Bogatstvo dekoracije i ogromne dimenzije u biti prikrivaju nedostatke u cjelovitosti koncepcije.

- ORVIETO (katedrala Sanctissima Corporale): gradnja započeta 1290. Osnova vjerojatno potječe od Arnolfa di Cambia, to jest slijedi njegovu osnovu za katedralu u Firenci. Trobrodna bazilika s transeptom, ravnim stropom i ravno završenim korom. Trodijelno pročelje srodno je onom katedrale u Sieni.

5. KATEDRALE U ŠPANJOLSKOJ I PORTUGALU (SANTIAGO DE COMPOSTELA, GERONA, BURGOS, EVORA...)

5.1. Romanika

- SANTIAGO DE COMPOSTELA (Sv. Jakov, Galicija), 2. pol. 11. – 1. pol. 12. st.; grob velikog apostola Santiaga pronađen je u doba kralja Alfonsa II. Časnog (792.-842.). Na mjestu gdje se danas nalazi katedrala otkriven je grob. Svetište koje je podigao Alfonso II. Časni obnovio je i proširio Alfonso III. Veliki već 899. god. mada ga je Almansur razorio 997. Njegove ruševine su već u ranom 11. st. uvelike privlačile europske hodočasnike, čak i prije nego što je 1078. g. otpočelo konačno građenje nove katedrale.

Započeta 1077. (na mjestu svetišta što su ga 997. razorili Mauri), a dovršena 1122. godine. Kao građevni materijal upotrebljen je granit. Unatoč kasnobaroknoj pregradnji predstavlja najistaknutiji spomenik ranoromaničke arhitekture u Španjolskoj. To je zavjetna hodočasnička dvoranska crkva (slična San Serninu u Toulouseu)  s tlocrtom u obliku latinskog križa, s 3 broda, prostranim emporama, 3-brodnim transeptom s apsidiolama, deambulatorijem s radijalnim kapelama, te dva zvonika na pročelju (barokiziranom). Glavni brod je presvođen bačvastim svodom s pojasnicama, a bočni brodovi križnim svodovima. Nad križištem transepta i glavnog broda na trompama je podignuta kupola s lanternom. Galerija (otvorena biforama)ide kroz cijelu crkvu, čak i kroz transept. Kao graditelji se spominju Robertus i Bernardus. Empore se otvaraju biforama. Sjeverni krak transepta (Puerta de la Asabaceria) je uništen u požaru 1117. god., a ostaci stupova izloženi su u donjoj crkvi. Bočni portali su bogato ukrašeni skulpturama, dok glavni potječe iz vremena barokne pregradnje. Ispod portika katedrale nalazi se podzemna crkva (Iglesia baja/San Jose) iz 12. st.; jednobrodna, s transeptom i apsidom s pet oltarnih niša.

 Skulptura: bočni portali su bogato ukrašeni skulpturama, dok glavni potječe iz baroka. Portik slave (1168.-88., majstor Mateo, u portiku je bogat skulpturalni ukras, jedan od najcjelovitije sačuvanih ciklusa romaničke plastike) – na zapadnom pročelju (iza zapadnog portala, 3-dijelni trijem s križnim svodom), trimo s prikazom sv. Jakova na prijestolju, statue proroka, apostola i patrijarha, na timpanonu je reljef Strašnog suda. Uzor (tipološki) = francuski raskošni portali. Narteks ima bogato ukrašen križno-rebrasti svod. Na luneti tog portala je Krist koji pokazuje svoje rane (nema zastrašivanja kao u Francuskoj). Sačuvani su tragovi polikromije i pozlate. Puertas de las Platerias na južnom kraku transepta (dovršeno 1103., 2 timpanona, Stvaranje Eve, Kralj David,...), to je dvojni portal (lijevi-demonska ikonografija, Kristovo iskušenje, brakolomnica s lubanjom ljubavnika, desni-kristološki ciklus, Bičevanje, Krunjenje, Poklonstvo; ti reljefi su vjerojatno rad istog majstora.); sa strane portala su dva reljefa (Kralj David i Stvaranje Eve). Južni krak transepta sastavljen je od dijelova koji su prvotno bili smješteni drugdje. Neki reljefi su preneseni s razorenog sjevernog portala. Figure iznad timpanona su od raznih majstora i mlađe su. Reljefi su stilski bliski s onima na S. Isidoro u Leonu. Jakov – majstor u njegovoj figuri ostvaruje svoje glavno djelo (uzvišen nad svim što je zemaljsko, s čudovištem pod nogama). Skulptorski ukras ovoga portala djeluje usitnjeno, razbijeno. Namjena skulpture je više da sudjeluje u raskoši, nego da ostavi utisak. Porta Santa – sjeverni krak transepta; sačuvani su dijelovi portala (tordirani stupovi s viticama) koji potječu s porušenog portala iz 12. st. Arhitektura i skulptura katedrale nisu nastale prema velikim francuskim uzorima. Utjecaji su od kipara iz Leona. Njihov je utjecaj prevladao u Santiagu, te su i drugi strani majstori koji su tamo dolazili, podlegli njihovom stilu.

Santiago je uz Rim imao najveći broj hodočasnika. 1078. god. Bernard le Vieux načinio je vrlo ambiciozan projekt izvedba kojeg se, bez većih preinaka, protegnula kroz dulje vremensko razdoblje, završena 1122. Sukladno srednjovjekovnom običaju, starija je građevina postupno rušena da bi se oslobodilo mjesto za novu gradnju. Ovo je hodočasnička crkva u kojoj se zrakaste kapele rastvaraju prema deambulatoriju. Uz svaki krak transepta dodan je još jedan bočni brod s po dvjema orijentiranim kapelama. Ima 10 portala: 3 velika (na zapadu i krakovima transepta), te 7 sporednih i manjih. Ima 2 zvonika na pročelju, a nema tornja na križištu (kupola). Bočni brodovi su presječeni galerijama pa ne djeluju kompaktno. Umjesto stupova, brodove dijele zidani piloni razvedeni polustupovima. Začelje crkve na istoku završava polukružno s deambulatorijem u širini bočnih brodova uz koji je vezano 5 kapela od kojih je centralna pravokutna. Još su 4 kapele na istočnim stranama oba kraka transepta. Stupovi deambulatorija i kapela ističu se obiljem raznih kapitela izvrsne izrade, djelomično korintski s biljnim ili životinjskim motivima, oblicima koji podsjećaju na Bizant ili pak figuralnim scenama. Slično je i u donjoj crkvi.

- TARAGONA (12.-14. st.): veliki utjecaj cistercitske arhitekture. Sagrađena 1171-1331. u duhu cistercitske arhitekture. Karakterističan je zvonik-lanterna ("cimborio") nad križištem. Klaustar je iz 13. st. Čitav zamršeni kompleks nosi pečat prijelaznog razdoblja kasne romanike u ranu gotiku, te miješanje raznorodnih utjecaja (katalonska tradicija, francuski, maurski i bizantski).

- ZAMORA (12. st.): 1151-74. Pokazuje određenu srodnost s normanskim građevinama na Siciliji. Trobrodna dvoranska crkva s kolonadom stupova sa šiljastim arkadama. Ima masivan četverokutni zvonik, a iznad križišta rebrastu kupolu-lanternu oslonjenu na pandantive, flankiranu s četiri tornjića.

- SALAMANCA (Stara katedrala/Catedral Vieja); započeta 1152., dovršena početkom 13. st. 3-brodna bazilika s korom, 3 apside, portikom i jako istaknutim transeptom. Osmerokutni toranj-lanternu ('cimborio'), oslonjenu na pandative, okružuju 4 tornjića. Od tri graditelja najznačajniji je drugi (Petrus Petriz). Klaustar je s konca 12. st. Na građevini se očituju bizantski, islamski i zapadni (normanski) utjecaji. Ciborij s prozorima u 2 razine.

- EVORA (Portugal; 12./13. st.); u osnovnoj dispoziciji trobrodna romanička građevina sakupolom, koja u detaljima pokazuje prihvaćanje gotičkih elemenata. Ima 2 tornja na pročelju između kojih je trijem (normanski utjecaj).

5.2. Gotika

- BURGOS (gotička katedrala, 1221.-1457.); započeta 1221. na mjestu starije romaničke građevine, a uglavnom dovršena tijekom 13. st. Završetke dvaju zvonika na pročelju (1442.-58.), te masivan toranj nad križištem (1466.) podigao je Hans iz Kolna. To je 3-brodna bazilika s transeptom, deambulatorijem i vijencem kapela, sagrađena pod utjecajem sjevernofrancuske gotike. U unutrašnjosti je zvjezdastu svod. Izrazita je po svom delikatnom stilu i finoj razradi detalja. Vršci tornjeva su svi izrezani u kamenim prozirnim čipkama, prekrasne ornamentike. Centralna lanterna ili cimboro. Zapadno pročelje je harmonično – 3 portala i 2 zvonika, te 2 prozora i rozeta pod šiljastim lukom.

Skulptura: oko 1230.; izrazit utjecaj Amiensa i Reimsa. Bitan je plastički ukras sjevernog kraka transepta (Puerta del Sarmental i  Puerta del Coroneria). Grobnica biskupa Gonzalesa de Hinojosa (nakon 1327.).

- LEON (katedrala Santa Maria); 13.-15. st. Trobrodna bazilika sagrađena po uzoru na katedrale u Chartresu, Reimsu i Amiensu. Graditelji: Enrique, Pedro Cebrian, Guillén de Rohan, Juan de Badajoz. Skulptorski ukras su djelomično izveli francuski majstori. Tip zapadnog portala (druga polovina 13. st.) deriviran je iz Chartresa, ali skulpture su bliže onima u Burgosu (tj. utjecaju Amiens i Reimsa). Statue portreti kraljeva. Nadgrobni spomenici iz 15. st.

- SEVILLA; sagrađena 1402-98. u kasnogotičkim oblicima. Jedna od najvećih građevina kršćanskog zapada (140 x 90 m). Peterobrodna građevina s transeptom i kratkim korom. Kao zvonik služi minaret nekadašnje mošeje iz 12. st.

- TOLEDO; građena od 1227. Na mjestu gdje se ranije nalazila vizigotska crkva iz 6. st., a zatim maurska mošeja. Dovršena je 1493. To je 5-brodna građevina s transeptom, nizom kapela, dvostrukim deambulatorijem i dva zvonika. Skulptura: portali su dodani na novoizgrađenu lađu i transepte u prvoj pol. 14. st.

- GERONA; ovo je 1-brodna gotička crkva s francuskim obilježjima, zvonik je iz 11. st.; ima romanički klaustar. Geronska katedrala je sagrađena zaslugom cijele grofovske porodice Kabreta, koja je bliskim rodbinskim vezama bila povezana s Barcelonom, pa tako i s Geronom. Pokretači tog djela, izvedenog u doba romanike, od kojeg je danas sačuvan samo impresivan zvonik, bile su grofice Guisla i Ermesindis Kabareta. Lombardski zvonik, danas ukliješten između gotičkih brodova, diže se iznad romaničkog klaustra iz 12. st., koji se ističe skulpturalnim bogatstvom svojih kapitela. Kratko vrijeme prije 1150. god., dakle istodobno s klaustrom romaničke katedrale u Pamploni, u Novari, nastao je klaustar katedrale u katalonskoj Geroni. Samu katedralu zasnovao je već Karlo Veliki poslije oslobođenja grada od islamske najezde 768. god., a njena romanička građevina, klaustar, posvećen je 1038. g. Najranije dovršeno krilo klaustra koje se na južnoj strani neposredno naslanja na sjeverni brod kasnije u potpuno gotičkom stilu prepravljene katedrale (14.-16. st.), obuhvaća i najznačajnije skulpture na kapitelima, osobito na njenim jugozapadnim i jugoistočnim stupcima. U cjelini uvijek nabijene gotovo seljački krepke figure djeluju pomalo čudno u poređenju s drugim istovremenim djelima romaničke umjetnosti. Plemenitost oblikovanja koja nedostaje njihovoj cjelokupnoj pojavi nadoknađena je opet pravom španjolskom snagom izraza. Neke od scena su: Stvaranje Eve, Bog im pokazuje drvo spoznaje, Istočni grijeh, Adam i Eva pri radu, Kainova i Abelova žrtva, Kain ubija Abela, Bog naređuje Noi da sagradi lađu, Građenje arke (izvanredan lik anđela). U Muzeju katedrale se čuva tapiserija Stvaranje svijeta (godišnja doba, mjeseci...) iz 1. pol. 12. st. Čuva se i retabl od zlata i dragog kamenja koji je grofica Guisla od Barcelone poklonila katedrali u Geroni.

- AVILA: sagrađena u 13-14. st. pod utjecajem opatijske crkve St. Denis.

- BARCELONA (katedrala Santa Cruz): romanički dijelovi potječu iz 11. st. Gotičku gradnju započeo je 1298. Jaime Fabré iz Mallorce. Po tlocrtu je srodna katedrali u Albiju.

- SALAMANCA (Catedral Nueva); izgradnju je započeo 1513. J. G. Hortanon. Nakon mnogih prekida dovršena je 1733. 3-brodna građevina sa zvjezdastim svodovima. Posljednje od velikih djela gotike u Španjolskoj.

6. KATEDRALE U SREDNJOJ EUROPI (PRAG, BEČ, BUDIM, BRATISLAVA, GURK, PEČUH...)

6.1. Romanika

- GURK (Austrija); sagrađena od 1140. do 1200. kao romanička trobrodna 3-apsidalna bazilika. Kasnije je dobila gotičke svodove. Transept ne prelazi širinu bočnih brodova. Između dvaju zvonika (dovršeni baroknim lukovicama) na pročelju smješten je narteks s galerijom. Kripta sa 100 stupova dovršena je 1174. Drvene romaničke vratnice (sačuvane u fragmentima) s biblijskim likovima unutar vitica ornamentalne lozice. Freske u biskupskoj kapeli. Dvostruka elevacija.

- PEČUH (oko 1150., Mađarska); započeta u lombardskoj varijanti romanike u 11. st. Trobrodna bazilika s tri apside i četiri zvonika. Ima dugi, malo povišeni benediktinski kor. Ispod kora je peterobrodna kripta. Nakon što je 1308. stradala u požaru, obnovljena je 1335. s gotičkim elementima. Restaurirana 1804.

- KOTOR (12. st., Crna Gora): posvećena sv. Tripunu. Na mjestu današnje sakristije se nalazila ranosrednjovjekovna katedrala. 3-brodna, jako restaurirana. Ima važan ciborij iz 14. st. katedrala je sagrađena sredinom 12. st. na mjestu starije građevine. Znatno obnovljena nakon potresa 1667.

6.2. Gotika

- PRAG (katedrala sv. Vida); od 1342. do 1352. gradnju vodi Matthieu d'Arras (svetište). Nastavlja od 1353. do 1397. Peter Parler iz Schwabisch Gmunda, a nakon njega do 1420. Vaclav, Jan i Pavel Parler. Dovršena je u neogotičkim oblicima u 19. st. (zvonici na pročelju). Ovo je 3-brodna bazilika s upisanim transeptom, deambulatorijem i radijalnim kapelama. Hodnikom je spojena s kraljevskom palačom. Gradnja je počela 1030. na mjestu starije crkve kružnog tlocrta. U srednjem brodu nalaze se grobnice čeških kraljeva – Kraljevska kripta. Leteći kontrafori, mrežasti svodovi, 3-dijelna elevacija, galerija potpuno otvorena. Mozaik: izvana na južnoj strani, zlatni, rad venecijanskog majstora prema naredbi cara Karla IV. (14. st.), Posljednji sud + Čistilište, Car Karlo IV i žena Elizabeta. Skulptura: Peter Parler – Poprsje Karla I. (2. pol. 14. st.), Autoportret.

- BEČ (katedrala sv. Stjepana); 1340-1454.; ima romaničke i gotičke dijelove. Osnova je iz 1. pol. 12. st. (1137.), a u 2. pol. 13. st. obnovljena je nakon požara (1258.) kao kasnoromanička bazilika s transeptom i polukružnom apsidom. U 14. st. (od 1359.) se pregrađuje, te dobiva novi kor po uzoru na katedralu u Regensburgu, te tada postaje gotička 3-brodna dvoranska crkva s križno-rebrastim i mrežastim svodovima. 3 poligonalne apside u unutrašnjosti raščlanjuju piloni. Uz južni dio transepta je toranj Steffel kojeg je dovršio Hans von Prachatitz 1433. Sjeverni zvonik nikad nije dovršen. U 15. st. dodana je kapela sv. Katarine.  Romanički dijelovi: sačuvani su romanički tornjevi na pročelju, te luneta portala s prikazom Krista u mandorli (oko 1240.-50.). Gotički dijelovi: sred. 14. st. se gradi 3-brodna gotička dvoranska crkva s transeptom. 1340. gradi se kor po uzoru na katedralu u Regensburgu. Od 1359. romanički se dijelovi mijenjaju i proširuju, te građevina dobiva nova obilježja. Svod je dovršen 1454. Graditelji: Seyfried, Wenzel, Peter Prachatitz i Hans von Prachatitz (zadnja dva su radila na južnom zvoniku uz transept, 1433.-visina 139 m).

Skulptura: najznačajniji kompleks austrijske gotičke skulpture; - Vrata pjevača (1359.-65., timpanon sadrži prizore iz života sv. Pavla, a na dovratnicima su članovi dinastije Habsburg), - skulpture na pilonima u unutrašnjosti (druga četvrtina 15. st.); - nadgrobne ploče: vojvode Rudolfa IV. i Katarine Luksemburške (oko 1360.), cara Friedricha II (1469-71., Nikolas Gerhaert von Leyden, dovršeno nakon majstorove smrti); - krsni zdenac u kapeli sv. Katarine (1481., sljedbenik Nikolasa Gerhaerta von Leydena); - skulptura u drvu (Dijecezanski muzej); - propovjedaonica (Anton Pilgram).

Slikarstvo: -portret Rudolfa IV. (1365.); - Bogorodica s Djetetom i donatorom (oko 1390., freska, iz predvorja – danas u Kunsthistorisches Museumu, rad talijanskog majstora); - oltarna pala iz Bečkog Novog Mesta (1447.), 24 oslikana polja s po tri svetačka lika.

7. KATEDRALE U OSTALIM ZEMLJAMA (TOURNAI, ANTWERPEN, LUND, TRONDHEIM...)

7.1. Romanika

- TOURNAI (katedrala Notre-Dame, Belgija); započeta oko 1110., brod je završen 1141. Ima četiri zvonika i centralni toranj nad križištem. Longitudinalni križni tlocrt s transeptom. Transept završava polukružnim apsidama. Prvobitni romanički kor nadomješten je nešto kasnijim, koji ima deambulatorij i vijenac kapela, a romaničko pročelje preinačeno je 1300. u gotičko (u 16. st. dograđen je portik). Očito je ugledanje u francuske uzore. U unutrašnjosti 4-dijelna elevacija.

- LUND (Švedska); podignuta između 1103. i 1140. kao 3-brodna bazilika ravnog stropa. Kasnije su dodani gotički križno-rebrasti svodovi. Kripta po uzoru na onu u Speyeru. Ima transept.

- ROSKILDE (1175.-1220.): 1175-1220. Građena po ugledu na katedralu u Tournaiu.

7.2. Gotika

- UPPSALA (Švedska); sagrađena 1250-1435. od opeke. Duga 118 m. Trobrodna građevina s transeptom i korom s vijencem kapela, te dva zvonika na pročelju (sagrađena po shemi francuskih katedrala). Od 1287. gradnjom upravlja Etienne de Bonneuil iz Pariza.

- ANTWERPEN (Belgija); započeta 1352. Sjeverni zvonik podignut 1502.-18., južni nedovršen. Sedmerobrodna građevina. Najveća gotička građevina u Belgiji.

8. KATEDRALE U HRVATSKOJ (DUBROVNIK, HVAR, KORČULA, KRK, NIN, OSOR, POREČ, RAB, RIJEKA, SPLIT, ŠIBENIK, TROGIR, ZADAR, ZAGREB...)

8.1. Romanika

- KATEDRALA SV. MARIJE U RABU (11.-13. st.): izgrađena na ranokršćanskoj osnovi (bazilika ravenatskog tipa s jednom izvana poligonalnom apsidom) i kasnije pregrađivana. Imala je građevnu fazu 11. st. kojoj pripadaju stupovi s karakterističnim kapitelima. Donji dio pročelja, građen u drugoj polovini 12. st., ukrašen je plitkim slijepim lukovima od fino klesanog kamena u naizmjeničnim redovima ružičaste rapske breče i bijelog vapnenca. Tragovi portala ukazuju da je bio istog oblika kao i onaj na Sv. Krševanu u Zadru. Zvonik iz 13. st. nešto veći od zvonika Sv. Marije u Zadru. Sačuvan u originalnom obliku. Predstavlja tip "lombardskog" zvonika koji se rastvara prema vrhu.

- KATEDRALA SV. STOŠIJE U ZADRU (12.-13. st., posvećena 1285.): trobrodna bazilika sagrađena u 12. i 13. st. (dvije građevne faze) na ranokršćanskoj osnovi. Naos je širok 20, a dug 34 m. Na tu se osnovu nadovezuje prostrana polukružna apsida istaknuta u prostoru. Dvije bočne apside su upisane u zidnu masu. Podijeljena je kolonadama u tri broda. Nad srednjim je otvorena krovna konstrukcija, a nad bočnima galerije rastvorene heksaforama. Prezbiterij je uzdignut i pod njim se nalazi kripta. Pročelje je raščlanjeno nizovima stupova, lukova i slijepih arkada, te s tri portala ukrašena skulpturama. Sjeveroistočna fasada raščlanjena je nizom galerija. - Skulptorski ukras starog pročelja (iz 12. st.) dijelom je ugrađen u novo (iz 13. st.): Apostoli, Navještenje, Sv. Stošija na lomači. Kapiteli (12. st.). Luneta portala (1324., Bogorodica s Djetetom, Sv. Krševan i Sv. Stošija). Sv. Ivan Krstitelj (kraj 13. stoljeća), freska u južnoj apsidi. Sv. Donat (prva četvrtina 14. stoljeća), freska na unutrašnjem zidu pročelja. Jišajevo stablo (prva četvrtina 14. stoljeća), freska u sakristiji.

- KATEDRALA SV. MARIJE I SV. KVIRINA NA KRKU (kraj 12. st.): katedrala je sagrađena u 12. st. na ranokršćanskoj osnovi, a pregrađena u doba gotike. Crkva Sv. Kvirina dvokatna je građevina povezana velikim lučnim otvorom (danas zazidanim) s katedralom. Tipski pripada skupini palatinskih kapela. Sagrađena je koncem 12. st. za biskupa Ivana. Pretpostavlja se da je prvotno bila zapadna galerija krčkih knezova, da bi kasnije predstavljala portik katedrale s različitim funkcijama. Izgleda da je centralni travej izvorno bio otvoren, te omogućavao komunikaciju među katovima, a naknadno (koncem 13. st.) dobio križno-rebrasti svod.

- KATEDRALA SV. LOVRE U TROGIRU (13./15. st.): gradnja započeta 1213. Trobrodna troapsidalna bazilika bez galerija. Križno-rebrasti svodovi dodani u 14. i 15. st. (izvorno su bili predviđeni samo svodovi nad bočnim brodovima). Portik konstruktivno vezan s crkvom (zamišljen u doba gradnje). Bilo je predviđeno da ga flankiraju dva zvonika, no sagrađen je samo jedan (u gotičkim i renesansnim oblicima). Portal bogato ukrašen skulpturom (majstor Radovan). - Najznatniji dio portala (luneta, prikazi mjeseci, telamoni i lavovi, stupci ukrašeni florealnim motivima i simboličnim scenama) izradio je oko 1240. majstor Radovan, o čemu svjedoči natpis: "... PER RADUANUM CUNCTIS HAC ARTE PRECLARUM UT PATET EX IPSIS SCULPTURIS ET EX ANAGLIPHIS ..." Likove Adama i Eve izradio je tzv. "Majstor Adama i Eve", a Radovanovo su djelo nastavili učenici tijekom druge polovine 13. st. u kasnoromaničkim i ranogotičkim oblicima. Ciborij i propovjedaonica (13. st.) slični su splitskim. Dijelovi portala (13-14. st.: "Majstor Raspeća" (Anđeli, Raspeće s donatorima, Uhićenje i Bičevanje, Uskrsnuće), "Majstor Pranja nogu" (Bijeg u Egipat, Krštenje, Iskušenje Kristovo, Ulazak u Jeruzalem, Pranje nogu, Apostoli).

- ZVONIK KATEDRALE U SPLITU: sačuvan u kopiji iz 19. st. U usporedbi s rapskim zvonicima pokazuje veće bogatstvo arhitektonske dekoracije i raščlanjenosti ploha. Započet sredinom 13. st., no gradnja se produžila duboko u 14. st. Bogato skulptorski ukrašen. Katedrala: - Drvene vratnice (1214., majstor Buvina; prizori iz Života Kristova). Korska sjedala (13. st.). Skulptorski ukras zvonika (13. st.). Navještenje, lavovi, telamoni, figuralne konzole. Sv. Dujam, Sv. Petar i Sv. Staš (majstor Otto). Propovjedaonica sa skulptorski ukrašenim kapitelima (13. st.) upućuje na apulske uzore.

- STARA KATEDRALA U DUBROVNIKU: poznata tek po arheološkim ostacima. Trobrodna bazilika s jednom apsidom, galerijama i kupolom. Na vanjskim je plohama imala dekorativnu galeriju i istaknute lezene.

8.2. Gotika

- ZAGREB (KATEDRALA SV. STJEPANA): utemeljena na mjestu romaničke bazilike nakon 1276. (dolazak biskupa Timoteja iz Francuske). Tri poligonalne apside presvođene su vitkim križno-rebrastim svodovima (rješenje slično onom u Troyesu). Kasnije dodane lađe sagrađene su po uzoru na njemačko graditeljstvo. Temeljito je obnovljena u neogotičkim oblicima, kada je dobila i zvonike na pročelju (Herman Bollé).

- KORČULA (KATEDRALA SV. MARKA): utemeljena oko 1405. i podignuta tijekom 15. st. kao trobrodna bazilika s bujnom gotičko-renesansnom dekoracijom. Graditelji: Bonino iz Milana, Hranić Dragošević, Ratko (Alegretto) Ivančić, Ratko Brajković, Giacomo Correr iz Tranija i Marko Andrijić.

- TROGIR (ZVONIK KATEDRALE): svodove, podignute četrdesetih godina 15. st., gradili su majstori: Marin Radojev, Stjepan, Nikša Račić i Marko Gruato. Sakristija, s prelomljenim gotičkim svodom, sagrađena je nakon 1446. Gotičkom slogu pripada i rozeta na pročelju, te prvi i drugi kat zvonika (drugi kat 1422. Matej Gojković).

- ŠIBENIK (KATEDRALA SV. JAKOVA): utemeljena 1432. Frane Jakovljev, Antonio Busato, Lorenzo Pincino, Juraj Dalmatinac, Nikola Firentinac.

- ZADAR (SAKRISTIJA KATEDRALE): križno-rebraste svodove sagradio je iza 1398. svećenik graditelj Luka Ivana Gaje iz Nina.

                                                                                                                                               Foto: https://wallpapersite.com/