OTOK SVETAC - KULTUROLOŠKI IMAGINARIJ PUČINSKOGA SVIJETA

Objavio/la Damartem svibnja 14, 2018

OTOK SVETAC - KULTUROLOŠKI IMAGINARIJ PUČINSKOGA SVIJETA

Dospjeli smo na posljednji rub Jadrana, gdje se već kaže: Dovle, a ne dalje... kazivao je davne 1930. godine Tin Ujević u svom putopisu promatrajući otok Zanchijevih i Eleonorinog sokola. Vjerojatno je u svojim nadahnutim skitnjama maritimnim arhipelagom u kojem more više skriva no što otkriva tajne hrvatskih pučinskih otoka i sam bio svjestan ispreplitanja mita i stvarnosti Sv. Andrije.
Dobivši ime po betsaidskom ribaru i Kristovu apostolu, otok se smjestio na otvorenom moru između pješčanog Biševa i vulkanske Jabuke. Zvan i Svetac (Sućadrijevac) površine je 4.19 km², s najvišim vrhovima preko 300 m (Kosa 316 m, Štandarac 307 m) dok mu je negostoljubiva obalna linija razvučena na 12 km. Južne strane otoka nešto su blaže morfološke konfiguracije u odnosu na klisuraste vertikale koje se u slobodnom padu strmo obrušavaju u modro bespuće na sjevernim potezima. Kao da Svetac putnika namjernika poput kakve monumentalne morske nemani nagovara na nastavak putovanja ostavljajući ga u samoći plavog univerzuma koju mu ponizno narušavaju obližnji Brusnik i Kamik.
Mnogo je toga zlokobnog vezano za ovaj otok, od pokolja engleskih pomoraca od strane čuvara ovaca upitne prošlosti zbog kojeg je na engleskim pomorskih zemljovidima stekao epitet Vražjeg otoka, preko grobova neobično korpulentnih ljudi otkrivenih na omanjem platou u unutrašnjosti i njemačkog bombardiranja talijanskog brodovlja u Drugom svjetskom ratu, pa do nebrojenih brodoloma čiji su jauci zatomljeni pod dubokim morem njegovih obala. Teško je zamisliti da je ovaj klisurasti greben ne tako davne 1951. godine imao 51 stalnog stanovnika, a još teže da je na njemu koncem 18. stoljeća podignut omanji tvornički pogon za proizvodnju borove smole u kojem su radili obučeni skupljači s apeninskog poluotoka Gargana. Iskorištavanje ovog važnog materijala za talijansku brodogradnju, tj. neracionalna eksploatacija borove i hrastove šume, rezultirala je degradacijom šumskog pokrova u nižim dijelovima otoka te je tvornica prestala s radom. Do toga vremena otok je bio u vlasništvu crkve kada prelazi u vlasništvo obitelji Zanchi. Šume sa Sveca su i u narednim vremenima bile privlačne osobito komiškim ribarima koji su, iskrčivši padine komiškog zaljeva počeli eksploatirati svecorsku hrastovinu i borovinu, a u svrhu paljenja svićala na provi ribarskih svjećarica. Bilo je tako sve do početka 20. stoljeća dok komiški ribar Jakov Kuljiš nije patentirao acetilenski feral za noćni ribolov. Možda bi prekomjerno krčenje bilo i ranije okončano da se pitalo ugroženu i zaštićenu pticu – Eleonorinog sokola (Falco Eleonorae) ili mudru sovuljagu, najveću europsku sovu koja boravi na otoku.
Nekadašnji stanovnici uglavnom su se bavili ribarstvom i vinogradarstvom, a u skladu s općim trendom depopulacije manjih i pučinskih otoka na Jadranu, ista je definirana smrću posljednje stanovnice otoka Jurke Zanchi 1997. godine. Od travnja do listopada otok je periodički naseljen stanovnicima podrijetlom Zanchijevih koji daleko od betonskih mravinjaka uživaju blagodati osame i samodostatnosti. Oni borave u nekoliko kuća smještenih ponad uvala Povlebok i Slatina s južne strane otoka. Povlebok je i jedina lokacija na otoku u koju je moguće kako-tako pristati manjim brodom ako ne puše jugo. Taj najjači jadranski vjetar nedavno je u brišućem jurišu razjario more u tolikoj mjeri da je ono u svoje ždrijelo progutalo novosagrađeno Pomgradovo pristanište za brodove koje sada poput svecorske Atlantide tvori pribježište fratrima i kantarima.

Smatra se da je otok bio naseljen u prapovijesti, a osobiti geoprometni značaj na jadranskim pomorskim rutama u antičkom razdoblju potvrđuje brojnim hidrološkim arheološkim nalazima kao i povijesnim pisanim svjedočanstvima. Uz longitudinalnu dužobalnu plovidbu, transjadranska antička pomorska ruta od Monte Gargana preko Palagruže prema Svecu ili Visu do istočne obale Jadrana (i obrnuto) bila je jedna od važnijih pomorskih pravaca između dviju obala. Otok Svetac je bio značajan plovidbeni punkt koji je služio i kao zaklon i kao postaja na transjadranskom plovnom putu s obzirom na to da je antičko brodovlje duže i zahtjevnije relacije svladavalo u etapama. Tako je Svetac predstavljao ključno sidrište antičkim galijama čije su posade tu noćile prije nastavka puta ili pak tražile zaklon od bure ili juga. S jugoistočne strane otoka u uvali Slatini utvrđeno je postojanje 12 olovnih prečki antičkih sidara od kojih se jedna s grčkim natpisom čuva u Arheološkoj zbirci u Hvaru. Isto tako, veliki broj antičkih sidara razbacan je po dnu uvale Kolac na sjeveroistočnoj strani otoka. Lako je zaključiti da su južne strane otoka služile kao pristanište za vrijeme bure, dok su one sjeverne tu svrhu ispunjale za vrijeme juga. U srednjovjekovlju geoprometni značaj spomenutog prometnog pravca ne opada tako da je Svetac spadao među glavne objekte terestričke navigacije koji su prikazivani na starim geografskim i pomorskim kartama. Unatoč svojoj maloj površini, a s obzirom na mjerilo, na kartama je redovito naglašavan čak i preuveličavan čime izbor geografskog sadržaja ukazuje na povijesno-geografski kontinuitet važnosti Sv. Andrije kojemu onodobni kartografi pridaju veliko značenje. Transverzalna pomorska ruta i položaj otoka Sveca akcentiran je na kartografskim prikazima osobito od kasnosrednjovjekovnog razdoblja pa sve do novijeg doba.

Pored rta Trepina na sjevernoj strani otoka je najvjerojatnije u kasnom srednjem vijeku podignuta crkvica sv. Andrije koja je danas u ruševinama. Nova, u uvali Slatini se gradi u 17. stoljeću te biva dugo vremena prepuštena nasrtajima posolice nošene južnim vjetrovima te izložena gutanju od strane žilave vegetacije koja ju okružuje, da bi 2002. godine bila u potpunosti obnovljena. Ovaj jednobrodni oratorij s karakterističnim dalmatinskom zvonikom na preslicu te posve jednostavnim i svojoj namjeni primjerenim arhitektonskim diktatom pripada župi sv. Nikole u Komiži. Unutrašnjost otoka obilježavaju fantazmagorična tumačenja baštinjena u narodnoj predaji njegovih nekadašnjih žitelja i njihovih današnjih potomaka. Kao dio nematerijalne kulturne baštine izuzetno vrijedna svjedočenja na tropolju onostranog, mita i legendi, ipak ne odražavaju povijesnu zbilju. Jedno od takvih tumačenja kaže da na Poju, jedinoj većoj agrarnoj površini u središtu otoka ne raste viša vegetacija na mjestu gdje su navodno pokopane benediktinske redovnice koje su tu imale samostan. Dakako, radi se o dijelu polja koje gotovo u potpunosti oskudijeva kakvim-takvim slojem zemlje čime je ostvaren glavni preduvjet za nemogućnost nicanja višeg raslinja. Međutim, benediktinski samostan je na ovoj lokaciji postojao te o njemu svjedoče fragmentarni materijalni ostaci; ponajprije polukružna apsida kao začelni dio nekadašnje manje kapelice i bačvasto nadsvođena cisterna koja se i danas koristi za napoj posljednjih triju magaraca koji žive na otoku. Benediktinci, taj najstariji crkveni red Zapada, počeli su širiti svoj nauk odmah po dolasku Hrvata na ove prostore. Krenuvši iz svoga nukleusa Montecassina, jedan ogranak se uputio prema San Garganu, preko Tremitija na našu obalu te u širem viškom akvatoriju počeo utemeljivati samostane. Podigavši samostane na Biševu (sv. Silvestar) i u komiškom zaljevu (sv. Nikola), monasi osnivaju samostan i na najizoliranijim područjima kao što je Svetac. Postoje pretpostavke da je osnovan već u 9. stoljeću, no prvi put se u dokumentima spominje 1229. godine. Ono što vezuje svecorski i komiški samostan je poprilično jednako razdoblje javljanja u povijesnim dokumentima; onaj u komiškoj uvali se spominje sredinom istog 13. stoljeća, dok su oba napuštena krajem 15. stoljeća.

Druga pučka vizija vezana je za daleko poznatiji lokalitet na otoku zvan Krajicino. Prema lokalnoj legendi ilirska kraljica Teuta dala je sagraditi tvrđavu na istočnom grebenu otoka bježeći od nasrtaja pobjedničke rimske vojske. Govori se da je na prepad zaskakala manje galije čiju bi posadu zatočila u svojoj tvrđavi te nakon maglovitih noći ispunjenih putenošću, svecorskim vinom i srebrnini mjesečine, iznemogle mornare dala pogubiti bacivši ih u more niz strme obronke pod tvrđavom. Priča se da je i sama slično okončala izvršivši samoubojstvo. Temeljem pučke predaje, lokacija je i stekla svoj toponim (Krajicina, Kraljičino). I u ovom slučaju radi se o jednoj od najljepših priča maritimne usmene baštine, no čini se da je povijest nešto drukčija. Po prvi put u nekom tekstu donosimo povijesnom analizom i komparativnom metodom utemeljene argumente o podrijetlu otočke utvrde kao i tlocrtnu i aksonometrijsku skicu stanja objekta na ljeto 2014. godine. Naime, kada je 527. godine Justinijan I. Veliki došao na prijestolje Istočnog Rimskog Carstva, za svoj glavni politički cilj postavio je obnovu Rimskog Carstva, koju će povijest pamtiti kao Justinijanovu rekonkvistu. Za ostvarenje toga cilja caru su trebali mirni putovi duž cijele istočne obale Jadrana poradi održavanja trgovačkih veza između Italije i Konstantinopola. Tu prekomorsku komunikaciju često su narušavali Ostrogoti smješteni na zapadnoj obali te je Justinijan od Grčke do Akvileje, duž istočne obale, na priobalju i otocima, dao izgraditi niz vojnih utvrda. Dakle, Bizant gradi sustav postaja kojim osigurava pomorski put uz istočnu obalu Jadrana, uz vanjski pojas otoka s nizom fortificiranih izvidnica koje su u isto vrijeme i opskrbni centri za mornare i putnike. Nepristupačne i nepogodne za stanovanje imale su funkciju motrenja i javljanja. Tako je i na Sv. Andriji početkom bizantske vladavine istočnojadranskom obalom u 6. stoljeću, na sjeveroistočnoj strani otoka (na visini od 221 m, oko 1 km zapadno od rta Šijabot) sagrađena kasnoantička ranobizantska stražarnica. Nekolicina arhitektonski i topografski sličnih objekata (jednostavan tlocrt, kontrafori, priklesani blokovi kamenja, gljivasti otvori, izoliran položaj) je građena na jadranskim otocima (uže područje otoka Paga, Žirje, Vrgada, Kornat, Ist, Ilovik). Justinijanov sustav utvrda je markirao tisuću godina stare obalne i prekomorske rute. Mnogi srednjovjekovni dokumenti to potvrđuju.
Lokalitet Krajicino danas je u otužnom stanju, strši nad surim obroncima otoka poput krnjeg zuba koji čega svoj konačni kraj. Gotovo nepristupačna i šibljem obrasla utvrda teško će dočekati sanaciju od strane nadležnih za očuvanje kulturnih dobara te će neminovno u dogledno vrijeme poput ličnosti iz tradicijskih usmenih predaja koje ju krase okončati pod debelim morem ispod nje. Bolno je i pomišljati da će se nakon benediktinskog egzodusa, recentnog demografskog pražnjenja i materijalnog iščeznuća Krajicina, zatvoriti knjiga kulturološkog imaginarija jednog otoka koji će postati tek kamenčić u moru beznačaja. A pučina koju nadgleda zaustit će tajne prošlosti generacijama na obzoru novog vremena.