VRIJEME KULTUROCIDA

Neizbježno je započeti ovaj prilog pitanjem. Kako je moguće da kulturocid kao destrukcijski i zločinački angažman usmjeren prema identitetskim žarištima našeg nacionalnog kulturnog identiteta postaje i opstaje sveprisutna činjenica? Civiliziranom čovjeku teško je pojmiti aktivnosti koje se u recentno doba događaju prvenstveno u našim priobalnim urbanim povijesnim cjelinama. Aktivno prateći zbivanja i trendove u postupanju nacionalnim kulturnim dobrima pozvani smo izraziti zabrinutost, kadšto i gnušanje stanjem i postupcima tobožnje „zaštite“ istih. Alarmantni primjeri ugroze baštine ne predstavljaju ništa drugo doli marginaliziranje glasa zainteresirane opće i stručne javnosti kao i izuzeće bilo kakvog senzibiliteta i poštovanja od strane odgovornih za kulturno naslijeđe. Izbjegavanjem javnosti gubi se bit svih nastojanja da integrirani projekti rehabilitacije postanu pokretač održivog razvoja. Ipak, problem je nešto veći i u geografskim razmjerima širi ako se uzme u obzir sveprisutna i neutaživa glad za profitom kao sustavni uništavatelj kulturnog naslijeđa. Negativne posljedice procesa globalizacije u okvirima konzumerizma, masovnog turizma, učahurenosti misli lokalnih vlastodržaca u žrvnju dehumaniziranog kapitalizma, dovode u pitanje smisao postojanja naslijeđa kao najvrjednijeg identitetskog supstrata svakog pojedinca i zajednice. Ideja o evoluiranju znanosti i tehnologije, napretku društva, ekspanziji perceptivne i intelektualne moći jest bespredmetna i ništavna sve dok metodologija i sustavi upravljanja prostorom, prirodnim i kulturnim, od krških zaravni nad Dubrovnikom do baroknih bastiona u Splitu, istom u potpunosti zatiru prostorno-vremensku konzistenciju i vrijednost. Posve je jasno da suvremeno doba donosi i suvremene društvene potrebe i nužne promjene, a samim time i prostorne modifikacije urbanog i prirodnog krajolika. Međutim, ako prostorne intervencije pod krinkom iste te suvremenosti vuku za sobom destrukciju i uništavanje zatečenog (nerijetko povijesno i baštinski izuzetno vrijednog), tada se radi o elementarnoj neuljuđenosti i izuzeću ideje o harmoničnom planiranju prostornih odnosa kao temelju održivog razvoja i osnovnih kulturoloških postulata. Mnoštvo je sretnih primjera međuodnosa starog i novog, adaptacija, interpolacija i revitalizacija te isti služe kao povod alarmu protiv baštinskih devastacija iza kojih stoji krupni kapital potpomognut uskogrudnim političkim interesima nemoralnih i upitnih pojedinaca i grupa. U vremenima kada iz potpuno drugačijih poriva horde zla s Orijenta uništavaju skulpture stare 2600 godina, pale tisuće knjiga i ruše svetišta u Mosulu, razaraju asirski grad Nimrud te dižu u zrak antički hram u drevnoj Palmiri, navesti ćemo i nekoliko sablažnjivih domaćih situacija. 

Zastrašujući primjeri destruiranja kulturnih dobara, poput planirane izgradnje na Srđu iznad Dubrovnika, o čemu je već bilo riječi na 38. sjednici Odbora za svjetsku baštinu UNESCO-a, niza recentnih primjera u Splitu, poput rušenja zaštićenog baroknog bastiona Contarini, ali i opstrukcija u izradi Plana upravljanja splitskom gradskom jezgrom i podrumima Dioklecijanove palače, tek su neki od aktova kontinuiranog narušavanja integriteta kulturnih dobara u nizu drugih neracionalnih primjera degradacije zaštićenih cjelina i pojedinačnih spomenika. Dubrovnik nakon poslijeratne obnove doživljava silovit razvoj masovnog turizma koji nekadašnji istočnojadranski dragulj pretvara u užareni kotao elitizma, opskurnih zabava i prefriganog kapitalističkog čarobnjaštva. Jesu li to vrijednosti kojima grad prezentira sebe svijetu? Očito da jesu, s obzirom na to da je brza, pozamašna no i kratkoročna zarada jedino što zaokuplja sitne umove „suvremene“ dubrovačke političke administracije. Dugoročan i održivi razvoj koji se temelji na sustavno osmišljenim strategijama revitalizacije i nedestruktivnog iskorištavanja kulturnih dobara nepoznat je kognitivni pravac dubrovačkim obezvrjediteljima i profiterima. Renesansni ideali interakcije čovjeka i prirode te sklad arhitektonske baštine i kultiviranog krajobraza dobrano je podčinjen mašineriji nepromišljene industrije turizma. Lokalna vlast i građevinski lobi, ti opasni i sumnjivi spekulanti ne prezaju ni od čega, čak ni od zakona a u cilju ostvarivanja svojih rušilačkih i destruktivnih nauma. Stoga i ne čudi što je gradska vlast prije nekoliko godina donijela odluku da se sagradi parking u perivoju renesansnog ljetnikovca obitelji Gundulić iz 16. stoljeća. Koliko je i sama struka u određenim slučajevima nesavjesna i diletantska govori i činjenica da je stanoviti izvođač radova prilikom obnove južnog pročelja crkve sv. Vlaha tijekom postavljanja građevinske skele osiguravajuća sidra zabio direktno u objekt. Nadalje, što kazati Srđ, krški plato koji se diže nad gradom i s njim čini prirodno-urbanističku cjelinu neprocjenjive prostorne poetike? Skupina koruptivnih mešetara zemljištem i političara odlučila je u potpunosti dokinuti krajobrazne vrijednosti gradnjom golf terena, dva hotela i 240 vila izradivši ekonomsku studiju utjecaja tog projekta u kojoj je apostrofirano produljenje sezone, kvalitativno povećanje turističkog proizvoda te značajan porezni prihod za Republiku Hrvatsku i Dubrovnik. U granicama ovakvih intelektualnih promišljanja pitamo se zašto se ne bi, primjerice, izgradila i skijališta s umjetnim snijegom od Srđa do grada (postojeća žičara bi svakako dobro došla), pa bi i to donosilo profit te upotpunilo turističku ponudu. Možda bi se i sezona otegnula na cijelu godinu.

Ni u drugom našem priobalnom gradu ne nedostaje devastacijskih činova usmjerenih protiv kulturnih dobara, tako da i u Splitu nalazimo skandalozan primjer rušenja dijela baroknog bastiona Contarini koji je kao sastavni dio fortifikacijskog sustava podignut u 16. i 17. stoljeću poradi opasnosti od turskih osvajanja. Kao i slučaju Dubrovnika, očito je da je gradska vlast servis investitorima, dok su mišljenja građana tj. javni interes istima nepoznati pojmovi. Grad Split od vlastitih građana permanentno krije građevinske projekte koje smatra važnima za svoj razvoj, što u konačnici rezultira silovanjem gradske jezgre trgovačkim centrima, luksuznim stanovima i poslovnim prostorima. I sve se to događa u užoj gradskoj jezgri koja je pod zaštitom UNESCO-a, a koji na osnovu ovoga slučaja može Split izbrisati sa svoje reprezentativne liste. Dio bedema počeo se rušiti još 2008. godine radi arheoloških iskapanja kojima nije utvrđen precizan razlog, osim što se može pretpostaviti da su izvedena radi izlaska u susret budućim investitorima. Naknadno pobjedničko arhitektonsko-urbanističko rješenje ne predstavlja rješenje podređeno projektiranju održivosti lokaliteta pod zaštitom UNESCO-a, već je isključivo podređeno interesima privatnih vlasnika zemljišta i privatnog investitora, dok je javni interes u potpunosti isključen. Što je još gore ni sama konzervatorska struka u ovom slučaju nema konkretno, jasno i egzaktno mišljenje, a i odbija u svoj rad uvesti procedure kojima bi se povećala transparentnost njihova rada te uvažavalo javno mnijenje.

Plan upravljanja splitskom gradskom jezgrom i podrumima Dioklecijanove palače također je privid zaštite starog urbanog tkiva Splita. Tako 2014. godine opet javnosti nije prezentiran prijedlog vizije, prioriteta, ciljeva i aktivnosti u okviru Plana, kao što je u istom izostavljen niz formalnih koraka i uvjeta koje treba zadovoljiti za lokalitet pod zaštitom UNESCO-a; od povlačenja Ministarstva kulture kao aktivnog sudionika pri izradi Plana, preko dvosmisleno određenog točnog prostornog obuhvata za koji se radi, do ignoriranja propisa o svjetskoj kulturnoj baštini od strane Grada. U konačnici prijedlog Plana je, bez obzira na svoju elementarnu korisnost i detaljnu razradu, više teoretski no što je praktičan te kao takav ne zadovoljava specifične gospodarske, kulturne i općeživotne uvjete tako značajnog i kompleksnog spomenika kao što je stari Split. Uz sve navedeno, u moru drugih spekulantskih, nepromišljenih i nekreativnih strategija, ne treba čuditi što je kandidatura Splita za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine odbijena već u prvom krugu. 

Ovdje smo se ograničili na dva priobalna primjera destruktivnog tretiranja kulturnog naslijeđa, no sličan odnos zasigurno ne izostaje ni u drugim mjestima diljem Hrvatske. Tako se, primjerice, nad pitoresknom vizurom grada Korčule uglavilo betonsko „čudovište“ od trgovačkog centra kao još jedan pokazatelj zatrovanog sustava konzervatorske, planerske i lokalnopolitičke misli. Neobjašnjiv kulturocid od strane Hrvatskih cesta nedavno je počinjen i na državnoj cesti D-117 između Komiže i Visa prilikom kojeg su uništeni stotinu godina stari kolobrani, tj. isklesani kameni stupići na cestovnim ivičnjacima. Njih je zamijenila metalna ograda jer ona bolje štiti ljudske živote od spomeničke baštine. U svojoj uskogrudnosti, vjerojatno izvođačima nije ni palo na pamet da se ograda mogla podignuti nad kolobrane, no valjda je lakše razgraditi, nego nadograditi. U Zagrebu je nedavno srušen kultni zid s grafitima u Branimirovoj ulici kao nedopustivi akt podložan profitu a na račun urbanog kulturnog identiteta Grada Zagreba. Zid su zamijenili – jumbo plakati. Primjera je na pretek.

Zbog načina i niske transparentnosti postupaka kojima odgovorni državni organi upravljaju baštinom, a temeljem niza recentnih afirmacija tih postupaka koje su rezultirale ili prijete ugrožavanjem ili uništavanjem kulturne baštine često i one pod zaštitom UNESCO-a, sve stručne i javne rasprave kao i dužna pažnja bi se trebale usmjeriti na mogućnosti i prakse participativnog upravljanja kulturno-povijesnim dobrima Republike Hrvatske. U okviru tih promišljanja važno je naglasiti suštinsku relevantnost dokumenta Ljubljanski proces II u kojem bismo trebali vidjeti i tražiti priliku da njegovi ciljevi i smjernice napokon postanu stvarnost u hrvatskoj praksi. Istina je da se deklarativni sadržaj tog dokumenta ne implementira na ispravan način u lokalnoj praksi, štoviše suprotno općem i specifičnim ciljevima Ljubljanskog procesa te iz njih proizašlih smjernica, tijekom posljednjih desetak godina iste su u potpunosti marginalizirane. Inače, Ljubljanski proces II je nastavak zajedničkog programa Vijeća Europe i Europske komisije koji je započeo još 2003. godine pod nazivom Plan integriranih projekata rehabilitacije/Pregled graditeljske i arheološke baštine, a koji osobito potiče međusektorsku suradnju pri odabiru i izradi projekata rehabilitacije kulturnih dobara u svrhu osiguravanja financijskih sredstava. Osnovni cilj projekta je obnova kulturnoga naslijeđa kroz primjenu jedinstvene metodologije i razvoj regionalne suradnje. Dio je Regionalnog programa Vijeća Europe za prirodnu i kulturnu baštinu u Jugoistočnoj Europi koji je utvrdio niz smjernica s naglaskom na regenerativnom i rehabilitacijskom potencijalu povijesnog okruženja. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, odnosno Uprava za zaštitu kulturne baštine, sudjeluje u Ljubljanskom procesu od njegova utemeljenja te je 2004. godine izrađena Lista prioritetnih intervencija s koje su prijavljena na natječaje europskih fondova dva pripremljena projekta – Maškovića han u Vrani i palača Moise na Cresu, a za njihovu obnovu su odobrena novčana sredstva. Neka ovi primjeri budu vodilje kako bi se trebalo postupati s kulturnom i prirodnom baštinom. Na tragu toga treba što promptnije reagirati (koliko god je to teško ostvarivo) kako bi se što prije zaustavila devastacija spomenika i spomeničkih cjelina. 

Uspostava dijaloga sa zainteresiranom javnošću predstavlja tek prvi korak u sveobuhvatnoj analizi, procjeni stanja, konzervaciji, revitalizaciji i valorizaciji kulturnih dobara. Pristup baštini koji na lokalnoj i državnoj razini uvažava mišljenje javnosti i sistematično rezoniranje stručnjaka inicijalni je postupak koji vodi ka ispravnom postupanju s kulturno-povijesnim naslijeđem u svijetlu zaštite, vrednovanja i očuvanja. Na svima nama je da ustrajemo.

Srđ, Dubrovnik, područje planirane izgradnje (osobni arhiv: Damartem)

Izgled kolobrana na staroj cesti Komiža-Vis (osobni arhiv: Damartem)

Uništeni kolobrani prije postavljanja metalne ograde na cesti D-117 između Komiže i Visa (osobni arhiv: Damartem)

Trgovački centar iznad vizure grada Korčule (osobni arhiv: Damartem)

Nekadašnji zid s grafitima u Branimirovoj ulici u Zagrebu (osobni arhiv: Damartem)

Jumbo-plakati na mjestu porušenog zida s grafitima u Branimirovoj ulici u Zagrebu (osobni arhiv: Damartem)

Ostatci baroknog bastiona Contarini u Splitu (osobni arhiv: Damartem)

Dio baroknog bastiona Contarini u Splitu (osobni arhiv: Damartem)

Gradilište i izrovani terapien bastiona Contarini u Splitu (osobni arhiv: Damartem)

Gradilište u gradskoj jezgri Splita koja je pod zaštitom UNESCO-a, nedaleko bastiona Contarini (osobni arhiv: Damartem)