ZABORAVLJEN OD SEBE

Gdje je moja duša nestala

U čijem šipražju sad se skriva

Mrzne i trune od mene rastala

Žvače gnoj, nekom draga svima kriva

Ne znam više pjevati ne znam

Gluhih sam uho, zanosnih mač

Smrknut u kutku birtije sam plam

Pružah ruke no ne prestaje plač

Na mojim tetivama zastao je mraz

Uz žile vratne spretno se penje

Držim se jadan za stakleni mlaz

Uspravljen u grču srce mi stenje

Evo, gle me, u jalu se kupam

Ne sanjam, ne slutim uzavrela oka

Ugušen u sebi, još se kao ufam

Da ne vidim svoj skelet na rubu doka

I kome da ja sad ovo pružam

Čije sjene će zaplesati kao svijeće

Cjelivam se, zaista, virkam kao sužanj

Ipak svakim oblakom munja na me kreće

Usahnuo sam prijatelju prosti

Od mog ili svog ega to ne vidiš

Ispremiješane, beživotne sve su moje kosti

Spodoban sam, bolje da me se stidiš

Pod robljem vlastitim se njišem

I dosta mi je sažaljenja

U sobi, samotan, nešto pišem

Istine, laži, gadna snoviđenja

U stihu, u ulicama sebe

Tražim prolaznika bez imena

Tako jak sam bez tebe

Opijam se svime i posvema

U jadu posvemašnjem, u jauku srca

Trnem neprekinutim bolom

Dio po dio svjetlost mi krca

Moleć' nikog za oproštajnim slovom

Znaj, moja je duša umukla sred mosta

Sve nove odbija i laže

Poziva samo nepozvanog gosta

Ptice u njoj samo izlaz traže

Ona je crnija od noćnog mora

Tutnji u žrvnju njegovu

Moja riva je odraz bola

Gasne u kriku vječnomu

Sanjao sam barke, kruništa duše

Dosanjao travke, koje krše se i ruše

Gledao sam svoje oči, vlažne i žive

U umirućoj noći, sad su ugašene i sive

                                                                                        Foto: osobni arhiv Damartem