DRAMA CYRANA DE BERGERACA

I.

Ne želim da me itko dočekuje

Misli nek' se talože na suhu sjemenu

Ona mrtva, takva, nikakva očekuje

Mene sjajnoga u krivom vremenu

Oči su bljesak što je reže

Vjetrovi je u me upuhaše

Noći, nakon ponoći, sve su teže

Nekad mori, nekad paše

Duplje duše sad se steru

Strašna mast me obavija

Ovom, onom prepjevu

Hrli srce, sikće zmija

Livade sam škropio zlatom

Uvenule poljane drhtajućom vodom

Slomljen ginuo nad alatom

Poredih je sa slobodom

Dokon i pretio ostajem kući

Dok zrake sunca tuđe lice taru

Poklopljen, smožden u očaju i tuči

Snivam trnuć' za iskru staru

Ležim pored otomana

K'o osrednja sjenka il' usputni pas

Pun zebnje, strasti i mana

Mislih, vrisnuh, no ne čuje moj glas

Ne čuje ni boje, ne vidi vale

Na obali bilo kojeg grada

Ne miriše i ne sluti dalje

Od prpošnih, ništavnih parada

Moja ljubav je tmina

Tamnija od mora bez obala

Moja žala nemaju plima

Bezvučna, usahla, žedna vala

Nekoć sam vidio stijenje u moru

Što prkosno stoji k'o užegli štit

Sad sam, eto, srezan u boru

Pjesma, srce, ne može je skrit'

Nije ova bol nova i niotkud

K'o što nije ruža tek cvijet

Njeni lati mirišu posvud

Za nju svugdje ja umijem 'mrijet

II.

Jesam li umro u mjesecu koji ti se ljeskao u oku

Kad se na jednom žalu sve obale planete skupiše

Jesam li glavu izvinuo ka beskraju

Pa mi je morska zvijezda kapnula na lice

Jesu li te ruke ičije k'o moje obavijale

U prepletima i pleterima davnih arabeski

Nitko ti dušo

Pore nije mjerio u taktovima predanja

Niti su misli tuđinske tvoju krv omirisale

U ljetnoj žeđi krških polja

Ugušen i zavijen tobom

Moji koraci falange postaju

Pred njima mrene za strance stražare

I tmaste sablasti glasno se časte

Ni jedna tvoja iskra

Ni naslutiti ne može žerave u meni

I premda sam umro pod mjesecom tvojih usana

Na žalu kada si svemir bila

Ja sam se rodio

U očaju tebe

III.

Ljubavi, dugo ti nisam pisao

Tako puno je prošlo od jučer

Ovi sati su teški i prazni

A tvoja jutra još praznija bez mene

Znam, lađe su mi beskrajne

I krv bi se moja sasušila

Da se ne spomenem tebe

Bojim se, ljepoto

Da ti je teško satkati moje misli

I samom, to mi nije lako

Al' uz sve zvjerinjake ovoga svijeta

Ne propusti mene

K'o što ja ne želim ispustiti tebe

Zaboravi na sve što znaš

Potjeraj iz svojih dana sva prijašnja lutanja

Moji su putevi nešto pomnije građeni

Nikad im u svom životu

Primirisala nisi

Vjeruj mi uvijek

U psovki i ljutnji

I u onom našem toplom zagrljaju

U svemu mi vjeruj

I kada ti izgleda da mi ne možeš vjerovati

Opet mi vjeruj

Ja ću uvijek biti

Dio samo tvoga oka

Potpuno i u svim sobama

Kolodvorima, klupama

Jer ne želim misliti da postoji za mene

Išta bolje i sjajnije

Budi mirna ljubavi

I živi za to da se meni posvetiš

Ta i moje su noći neprospavane zbog tebe

A ako i ne umiješ voljeti kao što ja volim

Znaj da kroz ružino trnje

Do najljepših mirisa stižeš

I da su soli morske

Oganj i najslađi melem našim ranama

IV.

Ne sjećam se tvoga lica

Ne sjećam se pariških ulica

Dok sam ti milovao kosu

Iz plavih vlasi sakupljao rosu

Ne sjećam se tvoga hoda

Niti smeđeg kolodvorskog svoda

Koji nas je skrivao od kiše

Sjećanja u magli, žive sve tiše

A kada umru jednog jesenjeg dana

Neću znati, u ništavilu tuđeg stana

Da su s njima pokojne i sanje

Silne, sve mi bile – krajnje

Ne sjećam se ni svoje krvi

Koja prosula se kao život prvi

Samo zbog tvojih očiju

U oceanu naših noćiju

Ne sjećam se tvoga vrata

Ni bacanja cigara s gornjeg kata

Tvoje vječne sobe, trijema

I naših kasnih tema

Ne sjećam se tvog mirisa

Ima li na svijetu tog irisa

Koji može pored tebe stati

A da si vrijeme ne potrati

Ne sjećam se tvoga gležnja

Ni sjena na njemu – mojih čežnja

Ne sjećam se ni jednog dana

U kojem nisi u sjećanju mojih rana

V.

Gledam tvoje korake po cesti

To je tkanje od najljepših silueta

Čitam novine, slušam vijesti

Iza stakla...bal čudesnih soneta

U tebi su svi soneti koje ne znam

I dovoljno je što si prošla

Što šetaš, letiš u bezdan

Ja odavno jesam, ti nisi – došla

To je tvoj način

Silne žene otrovnice

No i moj, znaj, začin

Jednom, otvorit će ti lice

Samo tko će se naći

Pored te ljupkosti i ljepote

I kako ćeš se snaći

Uz čovjeka s kopijom dobrote

Ja ću uvijek hodati u tmini

Jer ne znam za drugo

Ti se pruži, ti se vini

Siromahu nekom, moja divna dugo

Samo će mi biti žao

Što ćeš čežnju gajiti

I znat ćeš da je komet pao

Odavno, a tijelo će se saviti

Moja noto, moja pjesmo

Proći će vrijeme i zime

Urušeni, stari već smo

Ispražnjeni, potrošeni svime

Čak i tada, u sumraku daha

U tišini iza stakla

Čujem valcer nekih koraka

Ostah sam, usred mraka

VI.

Lakše mi je kada te volim u pjesmama

Inače te gubim i zazirem od tebe

Lakše mi je kad te slutim u rimama

Sve kiše i suše tad dajem od sebe

Lakše mi je kada te uopće ne vidim

I zamišljam da si nešto čega nema

Okov je to prokletnika i boema

Vječna noć, biljeg dubokih anatema

Lakše mi je kada te mrzim

Premda je to tuča ishitrena bijesa

Prebirem se, vucaram i trsim

U kotlu, mutan, na rubu lijesa

Lakše mi je kada te psujem

I kada me vino prožme do kosti

Kada svojom žuči se trujem

Postajem ništa, kao monolog prosti

Zato zaspi ženo, zaspi valu zlatni

Što si se prosuo k'o nitko po meni

Al' jedno ženo, jedno ti upamti

Da dišeš i nestaješ u mog vala pjeni

VII.

Mojom dušom se proteže aleja

Od usahlih, slomljenih orhideja

Nema ih tko ljubiti ni sanjati

Nestao je miris, izgubile su lati

Jednom je sjala, blistava i snena

U proljeća mirna, zdravih vena

Pričala je priče prolazniku svakom

O cvrkutu i medu, životu slatkom

Do neba je rasla k'o nestašna čežnja

Darivala se poput najljepšeg svežnja

Samo od ljepote je mogla disati

O istinama kao o bajkama o  pisati

Pisala je dugo po zidovima kuća

Nevažno jel' prethodna il' iduća

Kad iza zidova klijetke su bistre

I životi njihovi od magle se čiste

A magla ta sad ju teško stišće

Nema više svjetla, nestalo je lišće

Tek se čuje fijuk vjetra niz dolinu

Kako cvili u muklu prazninu

Tamo gdje nekoć plesale su duge

Ostale su hladne i zarasle pruge

Koje vode nikud i iz ničeg gmižu

Vlakovi od cvijeća odavno ne stižu

U daljini od tisuću beskraja

Stari zvonik sivo od sivog odvaja

Pod njim kosti i strvine leže

Sumpor žanje, crvi bježe

I sad mi reci, ti što čitaš ovo

Vidio dal' si ijedno slovo

Koje mira ima a ne da ga snuje

Koje mir zove a ljubav ga truje

I reci mi, kakva je to ljubav

U kojoj mi je život gubav

I kakve su to teške more

Pa gledam sve naredne zore

Kakva je to silina ljuta

Da me šutne s moga puta

Kojim hodio sam časno, vješto

Nisam čovjek, postao sam nešto

A ako i jest ljubav, želim da me mine

Da ponovno rastem sa svime

Što od Boga mi je k'o svakome dano

Biti čovjek, prodisati samo

Aleja moja koja protegla se dušom

Tad opet će bujati i pod sušom

Lati orhideja ponovno će rasti

Mirisi njihovi s migom će se krasti

Sjati će opet, blistava i snena

Vječnim proljećima, zanosnih vena

Mamit će osmijeh prolazniku svakom

Polegla u travi, životu slatkom

Do neba će tkati nestašne čežnje

Poklanjat će svima najljepše svežnje

Od puste ljepote srcem će disati

U istini voljeti, o bajkama pisati

Pisati će po ognjištima kuća

Neće biti važno koja je iduća

A zidovi njihovi bit' će tvrđave bistre

Za maglu prejaki, u njima duše čiste

Zato prijatelju, koji čitaš ovo

Poželi meni manje tmurno slovo

Za kojim i ja čeznem, molim

Al' nema ga, jer isuviše volim

VIII.

Sutra ću umrijeti u njoj

Kao što sam jučer umro

Zazivajući joj suze

Sutra ću usnuti u njenom srcu

I nikada se neću probuditi

Nekadašnja zvijezda

potrošeni val ću postati

I misli njene

Samo će me uzgred pomilovati

Sutra ću ti dušo

Obran biti

Kao zaboravljena vina

I slasti što su prošle

Moje duge neće ti život svijetliti

Neće više moja snaga biti tvoja

Sutra ću umrijeti u tebi

Al' ću barem ostati

Kao mnogi prije mene

Tek privezana barka

U sjeni zimskog doka

Neka davna krošnja

Pod kojom ćeš proći

I nastaviti

                                                                                                                                 Foto: https://shardsofsilence.wordpress.com