VATRA KAO NADAHNUĆE I MEDIJ STVARANJA

FLOGISTON, GALERIJA UMJETNINA, SPLIT, 2. SRPNJA–30. KOLOVOZA 2015.

Phlogiston (grč. gorjeti), kao jezgra kemijske teorije Johanna Joachima Bechera, jest hipotetski princip požara koji je sadržan u svim zapaljivim tijelima te naknadno oslobođen tijekom njihova izgaranja. Fenomen gorenja i plamena, danas poznat kao oksidacija, podrazumijeva bijeg phlogistona, koji za sobom ostavlja „deflogistoniranu“ materiju poput pepela i ugljena. Vatra kao jedan od četiri elementa i višeznačenjski subjekt u mitološkim, religioznim i kulturološkim poimanjima svijeta, uvijek je baštinila srž same prirode, umiranja i ponovnog stvaranja; od Heraklita koji ju je smatrao biti svega što postoji, preko njezinih patrona poput Brahme, Ozirisa, Quetzalcoatla i Peruna, do domaće pogansko-kršćanske tradicije kada Komižani na Visu za blagdan sv. Nikole pale drvenu gajetu iz čijeg će se pepela roditi novi život. No vatra izaziva i strah, fascinaciju, sredstvo za demonstraciju moći i destrukcije, priziva u misao opskurne i užarene supstrukcije pakla. Prometejeva oholost u darivanju ljudi vatrom bila je kažnjena neprekidnom boli. Njeno simboličko značenje izraženo je u dualitetu svih pojavnosti, tj. u samom nukleusu svijeta i postojanja.

Vatra, gorenje, Flogiston, naziv je i međunarodne, multimedijalne izložbe čiji je postav u splitskoj Galeriji umjetnina smješten u istočnom prizemlju objekta u vrijeme najtoplija dva mjeseca u godini, odražavajući užareno ozračje sezone koje se najdramatičnije manifestira u brojnim ljetnim požarima. Flogiston predstavlja domaće i inozemne umjetnike koji rade s vatrom kao zapaljivim medijem, koristeći metode označavanja, procesa ili predodžaba te baveći se na simboličkoj razini pitanjima okoliša, identiteta i konačnosti. Izložba obuhvaća širok spektar medija poput videa, video performansa, slikarstva, skulpture, instalacija, fotografija, kolaža i crteža a koji su nastali u vremenskom rasponu od gotovo pola stoljeća. Izložena djela su posuđena od samih umjetnika kao i od „Centra Pompidou“, „The Estate of Ana Mendieta Collection“, „Galerie Lelong New York“, Tihomira Jurkića, „Kolekcije Marinko Sudac“ i „Bill Viola Studios“. Postav koji je smisleno i skladno adaptiran zadanom izložbenom prostoru, koncipiran je od strane Koan Yeff Bayse i Branka Franceshija. 

Podtekst u svakodnevnim predmetima

Dvadeset osam umjetnika, među kojima su se našla važna imena postmoderne umjetnosti s kraja 20. i početka 21. stoljeća (između ostalih Yves Klein, Bill Viola, Ana Mendieta, Marcos Lutyens te hrvatski autori kao što su Dalibor Martinis, Ivo Gattin, Željko Kipke), interpretiraju značenje vatre u zamršenom kovitlacu individualnih misaonih žeravica čije je postojanje transfigurirano u djela snažne sugestivnosti i oprečnih poimanja osnovne teme. Dok jedan dio umjetnika proces izgaranja materije koristi kao simbol destruktivnog i ruiniziranog društva današnjice ili semiotički spomenik vlastitoj ništavnosti, drugi dio vatru postavlja na postament novih i održivijih svjetova u kontekstu obnavljanja, stvaranja i reaktualizacije ontoloških vrlina bića. Upravo zato ulazak u izložbeni prostor kao u vatrenu suitu transponira promatračevo oko i fluktuira njegovu misao od ironije i banalne začudnosti do smrti i oživotvorenja.

Na ulazu nas dočekuje rad Marka Pogačnika (The Rolling Stones The Rolling Stones), jednog od vitalnijih konceptualnih umjetnika s naših prostora, koji je sredinom 1960-ih stvarao eksperimentalne filmove nadahnute glazbom grupe The Rolling Stones. Na pitanje zašto je kolažirao fotografiju ove grupe s plamenom pozadinom na kutije šibica, odgovorio je da je to stoga što je rock glazba predstavljala iskru koja je potaknula imaginaciju njegove generacije. Riječ je o mentalnom stavu koji je prigrlio potrebu korjenite promjene temelja zapadne civilizacije, napose njenog kulturnog i umjetničkog sustava, kako bi se ostvarila nova društvena paradigma zasnovana na suglasju čovjeka, životinja, nevidljivih bića i prirode. Djelo Željka Kipkea (Baklje) dio je ciklusa Sedam sedmica s konotacijom na tarot karte. Cijeli ciklus slikan je na tekstilu s uzorkom što potencira sile dekorativnog uzorka samih tarot karata. Autor je ciklusom, prema vlastitim riječima, nastojao osnažiti svoju umjetničku i svakodnevnu poziciju, dok rad Baklje smatra najsnažnijom slikom ciklusa. Umjetnik svoje zatvorene cikluse razvija iz ezoterijskog doživljaja i interpretacije stvarnosti sa svrhom koja nadilazi razumijevanje njihovog epidermnog sadržaja. Uz Kipkeovo djelo smještena je slika-objekt Momčila Goluba (Pepeo)  koja je zasnovana na metodi rekontekstualizacije prisvojenih objekata i jednoj riječi – pepeo – čime se ostvaruje njena poetsko-simbolična smisao i svrha. Golub u svakodnevnim predmetima pronalazi zaboravljen i generalno nevidljiv duhovni podtekst zbilje. Stvari nisu samo ono očigledno, njihovo značenje često se nalazi upravo na suprotnom kraju; tako, antikni jarmovi koji su aplicirani na tamnu pozadinu, kako veli autor, simboliziraju mogućnost oslobođenja koje će nastupiti kad ih vatra misli sagori u pepeo. Nasuprot Golubovog djela smješten je noviji rad Kia Griffitha (Žeravica) koji se sastoji od napola progorene knjige plamenom i cigaretnim žarom. Umjetnik svoje nadahnuće crpi iz knjiga Raya Bradburya Fahrenheit 451 (1953.), nazvane po temperaturi na kojoj gore knjige, te Fires on the Plain Shohei Ooke (1951.). U prvoj knjizi kriza pobuđuje specifične uvjete egzistencije, dok u drugoj, očajničke i vitalne tjelesne potrebe razaraju i uništavaju bilo kakav osjećaj ljudskosti. Progorene rupe aludiraju na paljenje knjiga kao i na cigarete koje služe kao platežno sredstvo tijekom ćudljivih razdoblja ratovanja. Djelomično uništeni papiri riječi dovode u nesuvisle kombinacije, čineći ih besmislenim poput rata samog. Video performans Siniše Labrovića (Plamen) zahvaljujući jednostavnoj tehnologiji digitalne montaže, prikazuje stvaran trenutak zapaljene kose povrh umjetnikovog bezizražajnog lica. Ako je stvarnost samo niz trenutaka, Plamen je trajna anticipacija konačne agonije civilizacije koja živi neprekidnu apatiju moralne i egzistencijalne krize, smatra umjetnik koji u svom javnom umjetničkom djelovanju za temu često bira neuralgične točke suvremene civilizacije ili neposrednog društvenog okruženja. Prerano preminula kiparica, slikarica, performans i video umjetnica Ana Mendieta stvorila je opus koji reflektira bol i raskid izazvane njenim kulturalnim izmještanjem i progonstvom iz Kube u SAD. U seriji Silueta, otiske svoga tijela koristila je za stvaranje prolaznih zemljanih skulptura kojima je istraživala život, smrt, ponovno rođenje i duhovne transformacije. Svojim djelima je nadjenula ime novog kiparskog žanra – earth-body skulpture. U izloženom videoradu iz 1975. godine (Alma, silueta u vatri) obrise njenog tijela proždire vatra. 

Uklapanje u krajolik

Karoly Kismanyoky je poznat kao član mađarske land-art umjetničke grupe Pecsi Muhely koja je u brdima, napuštenim kamenolomima i industrijskim pogonima afirmirala konceptualnu likovnost temeljenu na homogeniziranju apstraktnih motiva i postojećeg krajobraza. Njihov umjetnički postupak obilježavala je minimalna gesta, efemernost, aktivnost i neutralni, svakodnevni materijali. Kismanyokyjeva predstavljena fotografska dokumentacija iz 1974. godine (Bez naziva) prikazuje anikoničnu kompoziciju koja se u procesu gorenja razotkriva kao instalacija sa šeširom pričvršćena na pozadinu od papira te ovješena na neutralan betonski zid. U ovom slučaju, vatra je agens razvoja akcije, a njena destruktivna moć otkriva stvarne, iz svakodnevnice preuzete elemente. Stakleni metak Naomi Campbell (Tabula rasa) sadrži pepeo tamjana koji predstavlja “konačni nusprodukt života kojim se rasvjetljava i oslobađa duhovno tijelo kako bi ponovno postala tabula rasa.” Fragilni prozirni spremnik stakla sa svojim “deflogistoniranim” prahom odnosi se na krhkost života. U istom dijelu izložbene dvorane u kojem su smješteni radovi navedenih umjetnika nalaze se i djela Davidea Cantonija, Atalaija Gabora, Yi-Ping Houa, Željka Jermana, Mladena Stilinovića i Marijana Molnara, a koja svaka na sebi svojstven način interpretiraju vatru, tj. oslobađanje flogistona.

Nadalje, uz izloške Milana Knižaka, Katalin Ladik, Benetta Liebermana, Marcosa Lutyensa, Ivana Meseka, Antuna Motike, Anne Morgan Spalter, Jana Steklika i Damira Stojića, indikativnim pozicioniranjem te reverzibilnim likovnim retorikama konfrontirani su radovi Ive Gattina, Daniela Horowitza i Dalibora Martinisa. Gattinovo djelo iz 1962. godine (Bez naziva) u potpunosti manifestira ideologiju radikalne struje enformela 1960-ih godina koja je posve prekinula sa svim obilježjima tradicionalnog slikarstva, uvodeći krajnji konkretizam slikarske građe, upotrebu ne-slikarskih materijala i tehnika, sklonost ka monokromiji, te izbjegavanje znaka, geste i kompozicije. Na slikama-objektima nastalim u to vrijeme specifičnost i silovitost postupaka koje Gattin koristi pri izvedbi dovodi ga do razbijanja četverokutnog oblika slike i otkrića nepravilnih, slobodnih formata. 

Kritika neoliberalizma

Daniel Horowitz pak, na paru pronađenih portreta vizualnom alkemijom uz pomoć srebrnog nitrata stvara zrcalna lica koja funkcioniraju kao “prazne police” u koje se promatrač smješta (Izgubljen identitet 1845). Postav je u ovom slučaju izvanredno koncipiran zbog toga što je Horowitzov rad pozicioniran nasuprot Matinisovih videa, te u nepostojanim Horowitzovim licima dolazi do refleksije Martinisovih plamenova. Kao jedan od globalnih pionira video umjetnosti, Dalibor Matrinis u svom se recentnom radu (Vječna vatra gnjeva) referira na manifestacije duboke krize koja potresa i iznutra postupno rastače civilizaciju neoliberalnog kapitalizma. Projekt je posvećen borbama koje su potaknute neosviještenim bijesom i situacijama koje su se otele kontroli. Motiv automobila u plamenu u urbanom okruženju u svijest nam dovodi identične sekvence snimljene po gradovima diljem svijeta tijekom demonstracija u kojima se nezadovoljstvo sudionika prelijeva u rušilačke pohode koji za sobom ostavljaju razorene gradske četvrti i spaljene automobile.

Postav izložbe zaključen je dvama videima Yvesa Kleina i Billa Viole. Klein je stvorio nematerijalni koncept – pepeo svoje umjetnosti. U seriji antropometrija iz 1962. godine  naslikao je naga ženska tijela koja su poput bojanih simbola otisnuta na platna prepariranim katalizatorima. Površinu platna umjetnik je zatim spalio bacačem plamena čime je flogiston oslobođen (Yves Klein stvara vatrene slike). Bill Viola stvara video radove koji idealno izražavaju ljudski odnos prema četiri elementa. U videu Fire (Vatra) iz serije Martyrs (Mučenici, 2014.) čovjek nepokolebljivo sjedi dok oko njega pada vatrena kiša koja ga muči i konzumira do konačne transcendencije i oslobađanja. Rad aludira na Violinu omiljenu referencu, stih pjesnika Rumija iz 12. stoljeća: “Rana je mjesto gdje svjetlost ulazi u tijelo.”

Bez obzira na izostanak realizacije kataloga izložbe što je zasigurno manjkavost čitavog projekta, splitski postav Flogiston okupio je niz pionira eksperimentalnog, video i performans stvaralaštva posljednjih desetljeća, te kao takav upotpunio kulturnu ponudu grada postavivši granice studiozne organizacije unutar izložbene i muzeološke problematike na iznimno visoku razinu.

KISMANYOKY KAROLY, Bez naziva, 1974., c/b fotografska dokumentacija, 1000x700mm

NAOMI CAMPBELL, Tabula rasa, 2015., staklo, nehrđajući čelik, metal, pepeo tamjana, 76x230x152 mm

ŽELJKO KIPKE, Baklje, 1997., ulje na tekstilu, 120x105 cm

KIO GRIFFITH, Žeravica, 2015., promijenjene knjige, cigarete, 300x400x50 mm

MOMČILO GOLUB, Pepeo, 2013., kombinirana tehnika, 1250x1500 mm

ANA MENDIETA, Alma, obris u vatri, 1975., Super 8 mm nijemi film u boji prebačen na Blue-ray

SINIŠA LABROVIĆ, Bez naziva (Plamen), 2012., video performance, 3s loop

IVO GATTIN, Bez naziva, 1962., kombinirana tehnika, 440x540 mm

MARKO POGAČNIK, The Rolling Stones The Rolling Stones, 1968., kolaž s kutijama šibica

DALIBOR MARTINIS, Vječna vatra gnjeva, Subotica (2008.), Labin (2008.), Split (2012.), Graz (2013.), videodokumentacija projekta neregularnog privremenog spomenika

YVES KLEIN, Yves Klein stvara vatrene slike, 1962., c/b film prebačen na DVD

BILL VIOLA, Mučenik vatre, 2014., HD video u boji na plazma ekranu

DANIEL HOROWITZ, Izgubljen identitet 1845, 2015., srebrni nitrat na staklu, vatrom tretirani stari okviri, AgNO3, pougljeno drvo, 685x965x127 mm