USTRAJNA KOLORISTIČKA TRAŽENJA

Objavio/la Damartem veljače 10, 2018

USTRAJNA KOLORISTIČKA TRAŽENJA

IGOR RONČEVIĆ, SLIKE 1975.–2012. (RETROSPEKTIVNI PREGLED), HAZU – PALAČA MILESI, GALERIJA KULA, SPLIT, 2.–30. TRAVNJA 2015.

Nakon sedamdesetak samostalnih i stotinjak skupnih izložbi svoj četrdesetogodišnji slikarski put retrospektivom je u Splitu predstavio Igor Rončević. Postav je smješten na dvije lokacije čime još jednom palača Milesi i Galerija Kula potvrđuju svoju višegodišnju plodonosnu suradnju. Rođenjem Zadranin, Igor Rončević 1976. godine diplomira slikarstvo u klasi prof. Šime Perića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu dok nešto kasnije surađuje pri Majstorskoj radionici prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. Nakon stipendije francuske vlade koja mu omogućuje boravak u Parizu ranih 1980-ih te studijskih putovanja po Italiji, Njemačkoj i SAD-u, od 1996. godine radi u svojstvu redovnog profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ono što je na prvi pogled nedvojbeno pri recepciji splitskog postava s jedne strane je permanentna anikoničnost izričaja, dok s druge tehnička, koloristička i tematska matrica svjedoči o parcelaciji kognitivnih preokupacija koje se mogu zaokružiti unutar nekoliko slikarevih ciklusa. Prelazeći iz jednog u drugi, kao što je i uobičajeno prilikom vlastitih odnosa sa meta(stvarnošću), Rončevićevo slikarstvo biva fluktuirano različitim gestualnim sekvencama koje je teško povezati u cjelinu. Svakako, to i jest određenje izložbe koja ima retrospektivni karakter. Prve radove iz druge polovice 1970-ih karakterizira spontana gestualnost na tragu apstraktnog ekspresionizma (Noć u Tunisu, Prepoznajete li?), dočim u nešto kasnijim radovima oslobođeni kolorit i mahnita aluzivnost mrlja i obrisa likovno polje slike pretvaraju u dinamične vizualne ćilime (I razmicanje i spajanje, Bossa-Nova, Insekt), kako to zapisuje Tonko Maroević u predgovoru kataloga. U izvjesnoj trećoj fazi svog slikarstva onaj razbuktali kolorit koji želi pobjeći van okvira slike, Rončević sada pripitomljuje te gotovo ograničava njegovo djelovanje na monokromne plohe i uravnoteženi kontrast (Pčelinji kralj, Tri trokuta). Koncem 1980-ih umjetnik se okreće posve drukčijem izričaju u kojem stvara tajne ideograme teško dokučivih misaonih konstrukcija u kojima čak i aluzija prestaje biti imanentna promatračevu oku (Etruščani, Gilgameš, Lov noću). Osim što u potpunosti mijenja pristup slikarskom mediju, distingvira i do tada prepoznatljivu paletu koju snažno prigušuje uz istovremeno kontrastiranje prvog kadra. Dotadašnja ambivalentna propitkivanja svoj su koloristički klimaks, a napose eksploziju nutarnjih istraživačkih postupaka doživjela sredinom 1990-ih u seriji radova posvećenih ljudskim strahovima (Nostopatija, Oligorija, Simgenezofobija). Na identičnim crnim i oker pozadinama, slikar smješta dinamične forme isprepletene u kovitlacu uzajamno pulsirajućih silnica. Nedugo potom svoju paletu ponovno smiruje i svodi na nježnije i svjetlije tonove među kojima se skriva tematska narativnost (D. H. Thhoreau razgovara s plavim stablom). Nakon kraćeg razdoblja u kojem Rončević kombinira monokromno-iluzionističku i geometrizirano-arhitekturalnu pozadinu na koju aplicira nagovještaj antropomorfnih formi koje vrište u prvom planu (Krađa Mona Lise 1 i 2), u novije se vrijeme nanovo okreće žarkom koloritu koji je u svojoj nefiguralnosti i izuzetnoj snazi vlastitih suodnosa posvema samodostatan (serija imenovana Apstraktne slike). Slikarstvo Igora Rončevića se od svojih početaka vrpolji u kolorističkim traženjima koja naizgled nijekaju koherentnost prepoznatljivog izraza, istovremeno tumačeći umjetnikova likovna shvaćanja definirana unutar jasno određenih ciklusa. Posve lišeno figuracije, ono svoju izrazitost pronalazi u diskontinuitetima doživljaja.