BOCCACCIO PRIČA S TAKSISTOM

Dakle, reče mu:

„Žena je otrovna krinka

Grimasa bez samosažaljenja

Ona ne trpi, ona ne ruje

Spodobna i lijepa

Mrtva i izvještačena

K'o poliesterska Venera

Strši nad stolom i psuje

Miljenica izloga i tmine

Kičasti hod i pomno iscrtan rub usana

Nigdje u njoj ne živi život

Možda gavran ili uspaljeni paun

U proljeću mirisnim gradom bez ulica

Žena je prkosna marva

Sama sebi dovoljna

Oskudna svakim smislom

Svakako besmislena i očajna

No to nitko ne vidi

To samo ona zna...

Žena je otimačica i sakupljačica

Svile, brokata, baršuna i sličnih opijata

Bezvrijedna mudrom umu

Svevišnja tankoćutnom

Ona je zrikavac i umukli panj

Kada se spoje u antidugu

O smiješna ženo...

Smješniji sam od tebe

Pun zanoktica u mozgu

Od tvoje gluposti nesmotrene

Ja umirem večerima

I ne sanjam više kao nekad

Sve moje je uškopljeno

Zbog tvoje siluete

Ženo...

Predivna, sunčana,

Vratolomko uboga i sablasna

Mislih te s cvijetom porediti

No ti si livada cvjetna

Prokletnice

Uzalud mi misli traže rukavce odgovora

Moje rijeke odavno teku

Niz tvoje padine

I moji vali o tvoje obale se krše

Ženo, nimfo i oltaru

Kako si samo uspjela

Sve što jesam tek pogledom zanijekati

Uvijek sam te zamišljao

Sada te imam i nemam

I vlakovi mi dolaze i odlaze

Kako se tebi prohtije...

Tren mirišeš

Tren si neizgovorena srdžba

Ženo usahla i obična

Dokle sežu tvoje skitnje

Pakosne i probrane

Pa moje srce ne vide

Niti moje srce sniju

Mogu te čuvati

Mogu

Mogu sve...

Priprosta ćurko

Zar ne vidiš da si za me jato plamenaca

Sva kliješta rakova

Za mene spajaš

U jedan jedini okov

Kojem se ne želim oteti

Al' ženo

Prepuštena sebi

Razmazana po fasadi

Tuđih kiša

Potrebno je tek malo

Dovoljno je svjetlo

U tvom svijetu za mene

I sve bi u dahu nestalo

Ljubav postalo

Potrebno je tek puno...
Mila Fiammetta.“

Dakle, priča mu o njoj

Zaboravivši njega

Taksist je odavno fijuknuo pokraj Giovannija

Olovo kasne kiše dugo ga je škropilo na cesti

Usta mu ostaše mukli

I uvijek tako čist i nedostižan

Zaglavni kamen

Onih lijepih gotičkih kapela

Podno obronaka naših planina

Na koncu, iznemogao

Samog sebe tješi:

„Nećeš noćas

Nećeš ženo moga jada

Uznemiriti moje suze

Možeš sutra, možeš uvijek

No ako nećeš noćas

Nećeš nikad više

Ja sam svoje ruže prosipao

Pred tebe

Ispred mene tvoje su pak siktave zmije

I magle mi zastiru želje

Arsen je rekao:

'Gdje najviše smo dali,

Dobivali smo manje...'

Jezero si bila

Baruština i žabe tvoje

Sada me prišivaju za ništa

I ti ne vidiš da je život bajka

Samo onda kad ga ne izazivaš

I kičmu mu izvijenu pružiš

I smijehom mu čine uzvratiš

Dobrohotno i značajno

Kao da ste najbolji uvijek bili

Zajedno zagledani u one uvale dalmatinske

Azurne i zelene rajeve

Ženo...

Mogli smo ih zajedno živjeti

Ženo..

Zar si toliko luda?
Ili ja,

Za tobom?"

                                                                                                                                                   Foto: https://www.look.com.ua/