NOĆ KADA SAM DOSANJAO GRAD

Sjedio sam na kapucinskom trgu i s odškrinutim zanosom pozdravljao novu tminu koja je tiho, no učinkovito odijevala okolne fasade. Čim je položila svoj tmasti grimiz na posljednju arteriju iskričavog grada, odlučih zamoliti krošnje obližnjeg perivoja da me ne liše svog šuštanja ako dokuče iz kojeg kutka svoj noćni valcer započinju anđeli. Dugo vremena sam oklijevao krenuti u ovu potragu, sve do noćašnjeg Grgureva miga i zvjezdane prevare na oblačnom nebu. I prije sam naslućivao zagonetni pjev podno Zakmardyjevih arkada i krotki žubor uokolo Staroga grada, no tješio sam se da svoja pribježišta gradske ptice i vrckavi netopiri moraju imati. No nikad nisam bio siguran.

Iščekujući kakav signal pored vlažnih, mahovinom presvučenih debala, plahi smiraj noći i titravi opoj uličnih lampiona ubrzo oduzmu mojoj svijesti svaku razboritost te me pokorenog isprate u san. Ne sjećam se koliko sam spavao sve dok me nešto malo, plavičasto i zaigrano nije stalo energično povlačiti za nogavicu. Poskočio sam zgranut poput preplašene zebe, dočim je hitro stvorenjce već zašlo za susjedni ugao. Nisam se ni osovio na noge, a već me orkestar raspojasanih grana požurivao na djelovanje. Zar da vjerujem nepostojećem vjetru – nakratko pomislih, dok sam bezglavo krenuo za malenim anđelom. U pohodu ka konačnoj potvrdi toliko željenog, zapazio sam ga kako zadirkujući proviruje na uglu stare gimnazije. Poput nekog nedohvatljivog zanesenjaka već je na mrklom nebu iscrtavao složene elipse mahnitim kan-kanovskim kruženjem uokolo piramide zvonika Gradske vijećnice. Tako sam ga promatrao neko vrijeme dok se nije posve umirio.

Oduvijek sam vjerovao svojim slutnjama, čak i u trenutcima kada me nisu zaokupljale. Sada pred dokazom, kao amblemom i svjedokom svih mojih nastojanja, bio sam spokojan. Bez izrazitih nutarnjih prohtjeva, tek sam poželio da me vodi, da me osokoli za sve buduće čežnje i vjerovanja te protka moje biće svojom čarolijom. Nalazio sam se na ispunjenju vjekovnog obećanja samom sebi, podno hrama svetoga grada.

Zalutavši u svome oslobođenju, nisam ni opazio da je moj anđeo nestao. Želeći učiniti naše trenutke barem još malo postojanijima, projurih pored franjevačke crkve stigavši do moćnog Grgura. Pošto mi nije odavao znakove zainteresiranosti, odlučih pokorno krenuti ka Starom gradu. Prilazeći Lančanom mostu, spazio sam magličastu svjetlost u prolazu kule stražarnice. Nekolicina malenih bića sasvim rajskih odraza vođeni samo sebi svojstvenom dobrohotnošću i vicem, skladali su odu gradu. Sklonio sam se iza onižeg zida te počašćen stao motriti ovu nepatvorenu istinu. Mislim da su me čak i primijetili, no kao da ih je moja prisutnost samo još više potakla, pa su svoje minuciozne kreacije još žustrije proigrali. Nedugo potom i …voda mrtva, ukaljena… kako veli Tomo Blažek, kao neka viša i vječna tlapnja sada je opet proklijala od silovita plesa čitavih hordi ovih gradskih čuvara, te se cijeli Stari grad našao okružen svjetlošću malenih veseljaka, nikad iščezlih baštinika stoljetnog neba. Sve više sam želio da ovaj bal nikada ne ustupi mjesto ičemu drugom. Pogledah ka visinama i nasmiješen primijetih da su me noćašnje zvijezde uistinu varale; ta bilo je presvođeno koprenom njihove magije. Prošao sam Bakačevom i tako se sjurio niz Gajevu da sam pomislio kako bi im se mogao pridružiti. I kao da je u jednom djeliću silnog trenutka stidljivi tračak zanosa uzvijorio moje tijelo te me poput lahora učinio njihovim. To mi je bilo dovoljno. Posred glavnog trga sam klonuo …
Probudila su me crkvena zvona. Bilo je to rosno jutro na Šetalištu Vatroslava Jagića. Nisam se puno obazirao na okolne prolaznike, kao ni na psa što je tik do mojih nogu šapama kopao rahlu zemlju. Privikavajući oči na jutarnje sunce, zabavljali su me gojazni bumbari svojim niskim preletima nad zelenim tepihom. Ustavši, neko vrijeme sam stajao i promatrao krošnje iznad sebe. Odlučio sam se prošetati gradom. Oduvijek sam ga gledao očima zahvalnosti, srcem punim ljubavi za svaku njegovu priču. Pričao mi je i sada, kao i inače, svojom neizvještačenom snagom i opojnošću. Nikad mi nije lagao niti me pokušao zabludjeti lažnim snovima. Vjerujuć' mu kao dojenče majci, dopustio mi je da ga dosanjam. Konačno sam bio siguran u ono što sam neprestano slutio. Nije postojao zvonik, perivoj ili mansarda u kojoj oni ne snivaju, niti je završila ijedna noć od one prošle, a da me nisu častili svojom bajkom sveopstojnosti. Ta i grad je ovaj bajka koja mirno plovi svijetlim poljanama. Svakim novim jutrom radovao sam se sumraku. I ne, nisam se prevario, čuvali su ga i danju u zagonetnom pjevu svih svojih palača i krotkome žuboru u presahlom jarku Staroga grada.

                                                                                                                 Foto: osobni arhiv Damartem