MOLITVA
Teško je biti velik u vlastitoj tami. Znati tragati za lokotima svijetla u strašnom trenu noćne tišine katkad i predstavlja izazov, no razoružati stoljetnu hrđu posve je drugi svijet. Dugo sam šetao kroz tmasto praskozorje, udisao žamore sjenki i predano poticao svoje rezove ka tuđinskim kotlinama. Gledao sam u sunca, u iskričava ni jednom. Njih sam redovito slutio, možda u mramornom hodu nepomične relikvije ili ljubomornom valu koji je sravnio otok…ne znam. Znao bih da znam. Znao bih da umijem znati. Ponekad mi pred očima bljesne okno kroz koje na tren provirim. Samo, previše je mračno kada sam i svjestan. Valjda je i svjesnost drhtava zamračena ulica. Ne mogu više ni očijukati, a nekoć sam bio uvjeren da me krase duge bajunete. Moćno su titrale preda mnom poput vilinskih mostova tako ništavnih za beživotne usklike. Htio bih moći, tek za poklon dobrima, fijuknuti kroz paučinaste arkade života i usnuti, ako treba, na strmijim obalama. A nastavit ću tek voleći Boga.
Nisam siguran koliko dugo pokušavam utihnuti ove ciklone u sebi, premda mi mlohavu
i nespokojnu sreću pružaju trenutci kada to i uspijem. No rijetko, kao što
rekoh. Jesam li samom sebi tada ljepši? Volim li bolje? Jesam li strastven i
neumoljiv u svojim arkadijskim skitnjama? Ili tek čeznem za molitvom? Opet, ne
znam. Vjerojatno ne znam ni dali ne znam. Možda je bolje tako, bez obzira na
tlapnje. Ne vjerujem. Rekli su mi da istina oslobađa, koliko god bila osakaćena.
Glupo je trpjeti neznanje, a još gluplje prihvaćati ga zbog potencijalne boli. Isuviše
je kukavičluka među nama. Isuviše bojazni i drhtanja u otuđenim vagonima
samoiniciranog tupila. Ne želim sanjati više, ne želim tonuti, tek želim znati.
Bez obzira na cijenu. Bez obzira na išta. Tada ću odlučivati. Tada mi je
uručeno pravo na odluku. Tada ću umrijeti sretan, zbog znanja o nemogućnosti
postojanja neznanja u mojoj svijesti, ili pak, zbog sreće jer mi je bolje
umrijeti sa znanjem o istini. Kakogod.
Ne, ovo nije traganje za ezoteričnim odgovorima tužno obješenih upitnika,
niti forenzičko seciranje osobnih gadosti. Nije ni prazna čežnja, ni misao
ponornica, ni želja pripitog prostaka, ne, ništa od toga. Ovo nije ni slutnja,
bistra i još uvijek neiznevjerena slutnja. Ne. Kad budem znao što je, znat ću.
Ne bojim se znati, niti me golicaju možebitne sablasti. Golica me samo neznanje
o onome što bih mogao i trebao znati. Svi imamo pravo na to. Ne postoji nitko
misaono trezven i lišen straha, a da to ne uviđa. Nitko. Čak i plašljivci
uviđaju. No njih nije briga. Kukavičke spodobe! Neljudi. Oni me motiviraju,
mijenjaju me, iniciraju čovjeka u meni. Te plahe ruine nekadašnjih primata samo
veličaju izvještačenost među nama. Čak ju i kače o teško dostupne kolce. Kao da
ne znaju da su samo za njih duboko usađeni u tlo. Ne želim misliti puno, niti
dopustiti da mi uskrate životom uzvijorene zastave. Zato želim da me se čuje. Ne
saginji se prolazniče, ne dvoumi neznanče. Digni se građanine i sve svoje svece
pozovi! Digni se i zaurlaj ovim pakostima! Neće te smesti papirnate trublje, ne
boj se. Poskoči iz groblja pomirenosti sa svime i ne dopusti svome srcu da samo
sebe ne osjeti. Ta prekratko smo tu da bismo samo molili ljude. Razbacaj staklene
pokrove kako bi zemlju osjetio. Jel' vidiš da je već bolje? Ne, ne posustaj!
Nikad ne ustukni pred gromom koji poznaje svoje granice. Mi smo tu da bi bili i
da bi voljeli. Hajde, pokreni se životinjo ljudska nesvjesna svojih vrhova! Nemoj
poput mene okolišati, sjuri svoje vatre u ovu učmalu jarugu koja te koči. Uništi
je, korijenje joj prožvači, idi i još dublje ako treba. Ne učini ju
nespokojnom, već ništavnom, mrtvom, navijeke presahlom. Nastavit će se i nakon
tebe, koji ćeš nestati u znoju osviješten. Bit ćeš sretan građanine, raspuknut
će se svi tvoji okovi, sve zakovice razletjeti. Nastavit će se na svim obalama,
svim vrletima i nitko ti neće zamjeriti.
…
I sada sam tamo. Odveć mirišu ove misli. Kada bi vjera bila uvijek ovako
nepokolebljiva. Valjda je bura otpuhnula tjeskobne i rugobne slojeve koji me
nerijetko i gorljivo tumače. Gotovo da je smiješno biti svjestan trenutnog
opoja. Kako bi tek bilo da se ova zvona njišu tek malo postojanije. Građanine,
mi to zaslužujemo. Zaslužujemo da nas dječja lica čine sretnim ljudima. Toliko spokojnima
da zavidimo sami sebi.
Primjedbe
Objavi komentar