CRNI PAS

Golemi zagasiti prostor vršio je posljednje pripreme pred prvi čin. Njegova grimizna opskurnost ostavljala je dojam nemjerljivosti, beskonačnosti. Iščekujući početak predstave, svi su svjedočili tjeskobnoj nelagodi koja je lebdjela nad njima i širila se poput zatomljenog vriska duboko ispod njih. Ili pred njima, za leđima, na potiljku; nepobitno ništa bilo je svugdje. Ovo je „njegova“ kulminacija.

…

On i njegov najbolji prijatelj nalazili su se u kazalištu. Nije se mogao načuditi gdje sjede. Pred njima se prostirala siktajuća tama, pod kojom je ležalo veliko gledalište. Smjestili su se visoko gore iznad pozornice u magličastim redovima. Nasuprot publici. Ubrzo je shvatio da je pozornica ispod njih; oni je uopće ne vide. Njihova pozornica bila je tama. Prenuvši se, stane razmišljati kako su se uopće našli tu. Na trenutak pomisli da je u nekakvoj počasnoj loži, ali...nasuprot gledalištu?! U bizarnim okolnostima u kojima se našao, počne rastresito razmišljati o klasičnoj arhitekturi kazališta uvjeravajući sam sebe da ovakva pozicija ima svoju svrhu i smisao. Pa naravno da ima. Došavši k sebi, shvati da je u tom dijelu gledališta, izuzev svog prijatelja, on zapravo sam. A njegov dugogodišnji suputnik i supatnik, s kojim je provario i, naizgled, gore nedaće od ove koja ga je svojski opsjela, rezignirano gleda pravocrtno pred sebe, kao da je pod utjecajem hipnoze ili, pak, kao da ga nema. To saznanje, na tren, uzvijori njegove suspregnute strahove. Od pomahnitalog bijega spriječi ga scena koju je znojnih zjenica ugledao daleko dolje među sablasnom publikom. Njegov dobroćudni susjed bio je jedini među tim ukalupljenim stvorovima koji je odavao dojam kakvog-takvog života. Susjed je požudno sukljao dugu i tanku žensku cigaretu gnječeći ju svojim mesnatim prstima. To ga trgne iz šokantne sveobuhvatnosti. Nedugo potom obgrli ga neizdrživa tjeskoba shvativši da u ovoj priči njegov susjed nije bitan. On tu postoji samo da bi održao potrebnu količinu prisebnosti prestravljenom liku u nepostojećoj loži nad pozornicom.

S njegove lijeve strane, kao stvoren iz tame, stane mu prilaziti nepoznat čovjek. Bio je krupne građe, stasit i jeftino naočit. Na njegovo iznenađenje, neznanac ga počne vrijeđati adolescentskim vokabularom, apostrofirajući epitete poput jadan, glup, pozer... Kao da je iznenadio sam sebe što je u svom ovom psihotičnom kaosu bio sposoban uzvratiti mu, odbrusi mu istom mjerom bez bojazni koja bi se dala za pretpostaviti s obzirom na čitavu situaciju. Pomisli da se čitav neznančev karakter nakupio u zelenom šeširu koji je nabio duboko preko čela. Neznanac ušuti i sjedne dva reda iza njega. Prijatelj je još uvijek tu. Hipnotiziran, nadrogiran, neuračunljiv... što god. Iznenadan veo crnine oboji ionako već dobrano pocrnjelu tamu. Više nije vidio ništa. Nije znao ništa. Pretvorio se u ništa. Drhtavo dišući, slušao je prekaljeni, gotovo dijabolični šapat iza sebe: “...pozeru, budalo, gdje trošiš svoje vrijeme...” Za njega je vrijeme odavno prestalo postojati. Ukoči se kao sleđen osjetivši dah neznanca samo par centimetara iza uha. Više nije mogao izdržati.

Iznenada, poput zubarskog reflektora, pred očima mu bljesne plavičasta svjetlost malenog monitora. Neznanac mu je prinio svoj mobitel. Shvativši da na svijetu ne postoji ništa pametnije za učiniti, a i da postoji za to je bio oduzet u svakom pogledu, stane promatrati ekran. Bez obzira na disperzno svijetlo koje isijava iz uređaja, nije uočio nikakvu ruku koja ga drži. Nije reagirao na to, očito pomirivši se s činjenicom da u ovom trenutku nema više ničega što bi ga moglo začuditi. Ipak, osjećao je smrtni strah. Iskonski, nepredvidivi, izopačeni strah. Na ekranu su tromo plovila dva indijanska čamca po mirnoj prašumskoj rijeci. Bila su prazna, međutim ne i prepuštena struji, već upravljana direktivom bog zna koga. Ne znajući što da misli, taj prizor ga podsjeti na mnogobrojne dokumentarne filmove koje je gutao kao što ova nabujala tama sada guta njegov lik. Padne mu na pamet prijatelj kojeg već duže vrijeme nije vidio pored sebe, ali je neobično osjećao da je tu negdje. Neznanac prozbori: “Vidiš, eto to je to o čemu ti pričam!”

Sve ostalo se dogodi u sekundi, dvije. Ispred očiju mu prođe nečiji lik, neznanac ga zgrabi, on gubi svijest... U onoj posljednjoj polusekundi polusvijesti, konačna eksplozija njegova straha mu ispripovijeda da je odabran, da je mlad, a da ga nema, da više ne postoji, a svi oko njega su ostali postojati; i kazalište, i susjed koji puši cigaretu, i nekako premirne spodobe dolje u gledalištu, i neznanac, i gutajuća tama, pa čak i njegov prijatelj čijeg se vještičjeg osmijeha na licu siluete koja je prošla pred njim, sjetio čim je otvorio oči i mirno sjeo na krevet.

Prvi put nakon noćašnjeg kazališnog sna, a s nepunih 25 godina shvatio je da je kronično tužan. Istina, i prije je posjedovao autosadističku sklonost ka konzumiranju tuge kao svojevrsnog okidača pri vlastitom rasuđivanju pojavnosti. Ipak, ovaj put je uistinu shvatio da je pojavnost koja mu se nametala kao jedina moguća, za njega bila neprihvatljiva.

Nije mogao, a ni želio robovati okruženju koje ga je svakim danom sve više gušilo. Kad bi nekom providnošću i izbjegao ljude i kolege s fakulteta, prijetnju su mu predstavljali golemi i zagasiti jumbo plakati. Oduvijek ih je zamišljao kako u bliskoj budućnosti poput gigantskih fosila ruinizirane i istrošene civilizacije neumorno cvile nad pomorom svega.

U jednoj odveć zaboravljenoj rupi sakupljao je vlastita sjećanja. U posljednje vrijeme se strašno trudio da ju pronađe među hrpom ostalih rupa koje je baštinio duboko u sebi. Ovaj put trudio se i više od prosjeka. Pri povratku s istraživanja jedine preostale rupe koja mu je iole nešto značila, gotovo neprimjetno se pomirio s mišlju da ne pronalazi kotu njena snivanja. Nikad ju nije pronašao. Izgubio je sve rupe.

Na prijedlog jednog dobrohotnog susjeda neko vrijeme je posjećivao katekumenske susrete u svojoj župi. Šestog četvrtka promatrao se iz gornjeg lijevog ugla blijedožuto okrečene sobe prepoznavši u sebi izvještačenog kretena koji pjeva hvalospjeve svetim ličnostima. Nad glavom mu je kružio sajam katoličkih kalendara i svetih slika zalijepljenih selotejpom po transcendentnoj aureoli. Taj put kupio je od župnika plastičnu bijelu krunicu očekujući neizgovoreni oprost pošto se više neće pojavljivati na ovim simpatičnim druženjima. Ušavši u svoju sobu stavio ju je u staru kutiju za cipele u kojoj je iz nepoznatog razloga čuvao istrošene baterije.

Do svoje dvanaeste godine i s dječačkom količinom razboritosti, vjerovao je u društvo. Krajem srednje škole se itekako veselio cjelovečernjim pijankama s društvom iz ulice te pokojom usputnom djevojkom. Sada, omamljen beskorisnošću svega što ga okružuje, a ponajviše samoga sebe, nije ni čeznuo za starim vremenima. Valjda zbog toga što ih se nije mogao ni sjetiti. Kao i svaki student, radio je najraznovrsnije poslove od čije bi zarade pokrio najelementarnije potrebe. No, dakako, nikad mu nije bilo dovoljno.

Jedne večeri, tamo negdje krajem travnja, željan pića i buljenja u ništa, zaputio se prema gradu. Prolazeći alejom bagremova zapazio je velikog psa posve crnih očiju kako nepomično zuri u obližnji čamac. Prošavši pored te tmurne živine bacio je pogled na oronulo plovilo ispunjeno vodom pod kojom su se nazirale nekakve antropomorfne forme. Produživši korak, uši mu je proparao visokofrekventan jauk psa crnih očiju i škripa automobilskih guma. Ovaj pitoreskni „sonet“ sekundu potom bio je zaključen snažnim udarcem o zid. Čim se okrenuo, prvo što je ugledao je pas crnih očiju koji radosno poskakuje mašući repom te netom zalazi poput tankog mlaza vjetra za prvi ugao. Vozač je već dobrano gorio u svojoj kabini.

Učinilo mu se zgodnim promatrati skorašnji očevid i dolazak službenih organa, pa odluči sjesti u bar preko puta ceste. Naručio je pivo te neobično zainteresiran stao promatrati vrckavost crvenih, plavih i narančastih sirena na cesti. Tri stola iza njega dvoje kolodvorskih pijanaca glasno su se svađala konzumirajući najgnusniji mogući vokabular, dok je istodobno osušena konobarica, očito naviknuta na slične okolnosti, mirno brisala oprane čaše. Vatrogasci su se teško borili s neobuzdanom buktinjom koja je nezadrživo klijala iz vozila. Pijanci iznenada zašute te sjednu stol iza njega, zainteresiravši se za stanje na ulici. Pošto je dim izvana bio iznimno gust, jako brzo se proširio sve do barskog stakla te više nije mogao vidjeti zbivanja iza njega. U iščekivanju predstojećeg, tišina je okupirala interijer.

Kao stvoren iz bezdana, s desne strane njegova nosa, tiho se šuljao pijančev kažiprst uperen u smjeru zadimljene ulice. Pokojnički šapat za lijevim uhom je izgovorio: “Vidiš, eto to je to o čemu ti pričam!”

Odabran, mlad i zaklan, posljednje što je primijetio u onoj polusekundi života bila je zaigrana silueta psa u dimu iza barskog stakla.

                                                                                                                                                              Foto: http://kool1079.com