KENOTAF
Kad
u olovu jesenjih kiša
Majčino
oko pogleda gore,
Život
silni tada joj se stiša,
U
grču jeca do sivila zore.
Njezina
jutra nemaju sunca,
Zastor
ga je golemi prekrio;
Sama,
očajna, tetura, bunca:
„Tko
li je mojega sina skrio?“
Jednu
večer je našli pri odru
U
gorskoj kapeli iznad mora,
I
vidješe jednu suzu modru
Što
se širi kroz kanjone pora.
Gospa
je to svojim plaštom skriše
Da
umiri tijelo preostalo.
Nema
sina, nema majke više,
Tek
suza u molitvi ostalo.
I
baš u njoj živjeti će navijek'
Dijete
koje zemlju svoju ljubi,
A
dušmanske ralje grist' će uvijek,
Al'
razbijenih, sagnjilih zubi.
Domovino,
puno je ovakvih
Anđela
koji te zadužiše;
Brišu
te sada horde svakakvih,
Crni
otrov na pladnju ti pružiše.
Cvjetaj
ružo za koju se gine,
Bez
obzira što trn si ubavi
Tom
strvinaru. Kako mu sine
Ruje
po časti, demon gubavi.
Naša
duša, sjajni grom u oku
Hrvatsku
živi u srcu, krvi.
Bože,
znamo da na Tvom otoku
U
vječnosti – zadnji bit' će prvi.
Foto: dansjecanja.hrt.hr |
Primjedbe
Objavi komentar