KENOTAF

Kad u olovu jesenjih kiša

Majčino oko pogleda gore,

Život silni tada joj se stiša,

U grču jeca do sivila zore.

Njezina jutra nemaju sunca,

Zastor ga je golemi prekrio;

Sama, očajna, tetura, bunca:

„Tko li je mojega sina skrio?“

Jednu večer je našli pri odru

U gorskoj kapeli iznad mora,

I vidješe jednu suzu modru

Što se širi kroz kanjone pora.

Gospa je to svojim plaštom skriše

Da umiri tijelo preostalo.

Nema sina, nema majke više,

Tek suza u molitvi ostalo.

I baš u njoj živjeti će navijek'

Dijete koje zemlju svoju ljubi,

A dušmanske ralje grist' će uvijek,

Al' razbijenih, sagnjilih zubi.

Domovino, puno je ovakvih

Anđela koji te zadužiše;

Brišu te sada horde svakakvih,

Crni otrov na pladnju ti pružiše.

Cvjetaj ružo za koju se gine,

Bez obzira što trn si ubavi

Tom strvinaru. Kako mu sine

Ruje po časti, demon gubavi.

Naša duša, sjajni grom u oku

Hrvatsku živi u srcu, krvi.

Bože, znamo da na Tvom otoku

U vječnosti – zadnji bit' će prvi.

                                                                                                                                                                  Foto: dansjecanja.hrt.hr